Ostalo

Željko Erak, čovjek koji je dokazao da se ne mora dobiti na lotu kako bi se pomoglo drugima, ali i sebi

Znajući kako papirnata kurikularna reforma problem neće riješiti, dok su fiktivne promjene temelja jednako općenite pa tako i uzaludne, dubrovački poduzetnik Željko Erak osnovao je neprofitnu Udrugu za promicanje prirodnih znanosti, uz koju srednjoškolci imaju prilike dotaknuti razinu znanja koju kroz sami obrazovni sustav rijetko imaju prilike dosegnuti. Govoreći s Erakom, nema tu nekih filozofija o reformama školstva kao jedinoj osnovi prema kojoj se može iskoračiti iz srednjovjekovnih okova, niti kritika prema postojećemu, odnosno zanošenja idealima. On je tek u svom okružju želio stvoriti platformu uz koju se može naučiti više. I, stvorio ju je.

Danas, ova Udruga, koja je osnovana prije skoro dvije godine, a iza koje je jedna, nazovimo je, školska godina, vrši upise, a upisati se može OVDJE. Nakon što se u prvoj godini, koju su dakle pohađali učenici prvih razreda srednje škole, uz nekoliko starijih kojima je također data mogućnost za razvijanjem, nastava pohađala u prostorijama Američke visoke škole za tehnologiju i menadžment, ove godine predavanja iz matematike, fizike, kemije i biologije će biti u Palači braće Andrijić i u kompleksu hotela Stadion. No, ima tu i terenskog rada pa su polaznici išli i u Neretvu, u Split, na Srđ…

PATE NAJBOLJI, ALI SUSTAV NIJE KRIVO POSTAVLJEN


Erak je Udrugu osnovao s profesoricama matematike Oliverom Đorđević i dr.sc. Ivonom Milić Beran, jer, kako kaže, “njegovi kapaciteti izuzev onih organizacijskih ne postoje”. Od predavača tu su profesorica kemije i biologije, dr.sc. Selma Čustović, profesorica fizike i biologije, dr.sc. Marlena Ćukteraš, profesorica matematike Tanja Vukas i profesor fizike dr.sc. Alen Brković.

– Tko je najviše patio kad sam ja išao u školu? Patili su najbolji. Ja baš i nisam. Dakle, došao bi 1. travnja, pa je trud profesora išao na najlošije učenike. Mene pitaju je li to znači da je sustav krivo postavljen. Nije! Kako će sustav biti postavljen prema razredu gdje je 30 učenika? Neće biti postavljen prema programu za najnaprednije. Što bi onda bilo s ostalih, recimo, 28 đaka? Prvi bih ja pao u takvom sustavu i ne bih mogao završiti školovanje. Sustav je postavljen prema prosječnima. To je u redu. E, mi smo ovo zato započeli da bi se i oni napredniji mogli nastaviti razvijati. To je bio razlog zašto sam uopće išao u osnivanje udruge. – govori Erak.

Prve godine, na predavanja je išlo četrdesetak djece, njih dvadesetak ih je i završilo program. Kako Erak kaže, “normalno je da se netko ne nađe u svemu tome skupa”. Sad, ti učenici idu u drugi razred, dok se vrše upisi u prvi. Očekuje se kako će se tu upisati tridesetak djece. Cilj je popuniti tako kroz četiri godine četiri odjeljenja, ali i spustiti se sve do sedmih razreda.

ČETIRI EMINENTNA ZNANSTVENIKA I PUT U ŽENEVU

Recimo, ova godina bit će posvećena hrvatskim znanstvenicima.

– Dovest ćemo četiri najeminentnija imena hrvatske znanosti. Evo, 12. listopada nam dolazi Ivan Đikić, imat će zatvoreno predavanje, ali izrazio je i želju za javnom tribinom, koju ćemo isto organizirati. Dovest ćemo i fizičara Marina Soljačića, koji radi na poznatom Massachusetts Institute of Technology, kao i Igora Rudana, profesora biomedicine na Sveučilištu u Edinburghu. Doći će i Ivica Puljak, profesor sa splitskog FESB-a, znanstvenik godinama angažiran na najvećem projektu istraživačkog centra CERN u Švicarskoj – radu Velikog hadronskog sudarača. – kazao je Erak.

– Profesorica Čukteraš je dogovorila posjet CERN-u u Ženevi, međunarodnoj instituciji za nuklearna istraživanja. To je znanstveni centar svijet, tamo se vrše najvažnija istraživanja u polju fizike. Išli bi sredinom prosinca, bit će i veliki izdatak, tražimo sponzore, ali posjetit ćemo tu i muzeje, učenici će u CERN-u imati radionicu, posjetiti sami tunel gdje se rade istraživanja na Velikom hadronskom sudaraču… – dodaje Erak.

– Kad sam čitam o radu udruge, to zvuči kao neki nogometni spektakl. Ali, nije. To je suhoparan, rudarski posao, kao pepanje lopte po cijeli dan. To su treninzi da bi djeca jednog dana mogla zaigrati na tom tržištu znanja.- kaže.

Željko Erak, inače rođeni Pločanin je, dakle, poduzetnik, koji se bavi marketingom i oglašavanjem. Odakle ljubav prema znanosti?

– Kasno sam razvio te interese, u biti početkom tridesetih. Doletjela mi je u ruke jedna popularna znanstvena knjiga, prilično lagano štivo, počeo sam to čitati i pročitao masu tih knjiga, zaljubio se u znanost. Stekao sam dojam, ispravan, da nikad neće moći izaći iz tog popularnog štiva i ući u ono pravo znanstveno. Podloga koju sam dobio kroz školovanje nije adekvatna da tu materiju mogu pratiti kroz onu pravu znanost. Povući ću paralalu, nije dovoljno da se kroz tjelesni odgoj baviš nekim sportom, čak niti amaterski, ili kroz glazbeni odgoj naučiti svirati instrument. Tako ne možeš niti kroz sate kemije, matematike, fizike i biologije steći alate da to shvaćaš na onoj pravoj znanstvenoj razini. – objasnio je Erak.

– Tu je i humanitarni rad, uvijek sam se tu pokušavao naći. Svi imamo taj poriv. Putem svoje firme sam doprinosio u nekom smislu oko djece s posebnim potrebama, možda je to bio alibi? Neko pranje savjesti? Jer, nije to bio konkretan rad. U biti, treba se uhvatiti u koštac sa stvarima u društvu. Ta jednokratna uplata na nečiji račun je minimum kojega trebamo nadići, ako želimo ići naprijed. – rekao je Erak.



MLADI I PASIVNI TOK

Smatra kako u Dubrovniku treba još puno posla kako bi postao grad znanja. Odgovorio je na pitanje je li smatra da se možda u Dubrovniku djeca teže okreću znanosti jer je lakše zaraditi novce nego drugamo, dakako zbog turizma.

– Kao ljudi se globalizacijom otvaramo. Živim bolje od svog oca u njegovim godinama, vozim bolje auto iako mi kapa benzin, imam bolji stan, televiziju… A tako je i puno lakše gledati u tuđe dvorište, prije smo bili zadovoljniji s manje, a danas vidimo što drugi imaju. Dakle, potreba za većim novcima nije toliko iz neimanja, koliko iz viđenja tuđeg imanja, prema mojem mišljenju. I, onda ti mladi ljudi ne žele gubiti vrijeme, donesu odluku da bi radije odmah htjeli novce. Ali, tko sam ja da pričam? Evo, nakon 20 godina uređujem potkrovlje kako bih napravio dva apartmana. Nemojmo se lagati, to je najlakša para. Ujedno i ljude ubaci u neki pasivni tok. Mislim da puno mladih vjeruje da ako su ostvareni financijski, da su i općenito ostvareni. Nisam ni ja cijepljen protiv toga, kako sad ja nekome mogu reći da napusti ugostiteljstvo i bavi se znanostima za pet, šest tisuća kuna?! – istaknuo je Željko Erak.

– Znanost radi statistike, u 21. stoljeću svaka godina je s manje ratova, manje gladnih.. Sve je crno? Nije, ide se naprijed. Zato i radim ovo da idemo još više naprijed. To je neki poriv. Situacija je takva da je Dubrovnik u lošoj situaciji. Prirodne znanosti nisu motivirajuće zanimanje u ovom gradu. Jasno da će za plaću od pet, šest tisuća kuna netko radije konobariti nego završavati FER. No, mi nemamo niti kadar. Pričamo o kurikularnoj reformi, a nemamo kadar koji bi je proizvodio. Volio bih kad bi se i kroz rad udruge stvorila generacija gdje će se dio kadra vratiti i možda se zaposliti, postati predavači u našim školama, kako bi barem tu malo popravili sliku. – Erakove su riječi.

ZA PROMIJENITI OKOLINU DOVOLJNO MALO TRUDA

Može se sa Željkom govoriti o puno tema. Sasvim neobavezno. Od religije pa do činjenice da se paradigma promijenila do te mjere da su dobri učenici recimo oni koji su svojom izvrsnošću glavni u društvima, a ne nekakvi kvartovski nasilnici. Govoreći o svemu tome, nekako smo došli do teme što bi napravili da dobijemo na lotu. Nakon usuglašenog stava kako bi se za početak kupovale eto samo bogatije spenze, Erak je u biti otkrio kako je došao na ideju o osnivanju Udruge. Kaže, nema možda potrebe niti da to ide u razgovor, ali potka je toliko fantastična, da bi je bilo šteta izbjeći.

– Bilo je to kad se prodavala zgrada bivše pošte na Pilama, zamišljao sam što bih da dobijem na lotu, pa sam si rekao da bih je kupio. Kao, napravio bih znanstveni centar, sa svim mogućim sadržajima. Onda sam shvatio da ti ne treba dobitak na lotu, kako bi se stvari pokrenule. Za promijeniti okolinu, dovoljno je nekad samo malo truda. Ima tu ega, jasno, ali mislim da su obje strane zadovoljene, i taj osobni aspekt, ali i sama zajednica koja ovako u našoj Udruzi ima priliku nešto i naučiti. – zaključio je za portal Dubrovnikpress.hr predsjednik Udruge za promicanje prirodnih znanosti Željko Erak, čovjek koji je dokazao kako ne treba čekati dobitak na lotu, kao personifikaciju idealnog trenutka, već pojedinac samo korak po korak, krenuvši od vlastitih sitnih ljudskih poriva, po pravilu društvo jedino i može izdići iznad prosjeka.

Tekst: Vedran Salvia
Foto: www.dubrovnikpress.hr