Ne treba biti veliki ekonomist da se donese zaključak kako se razvoj i prosperitet Grada i građana Ploča može vezati uz tri područja: Luka Ploče s vezanim djelatnostima te poslovna zona “Vranjak”, poljoprivreda i turizam. Treba imati samo zdrave oči i malo zdravog razuma, mada su možda za neke i to preveliki zahtjevi. Probat ću analizirat kako stojimo s ovim razvojem i u kojoj smo fazi kao Grad.
Što se tiče lučkog područja projekti na istom idu svojim tijekom, s više ili manje problema, ali su u zadnjih desetak godina nikla tri nova terminala (kontejnerski, za rasute terete te za naftu i naftne prerađevine) te su se pokrenuli još neki projekti. Grad i gradska uprava i nema nekog velikog utjecaja na ove projekte, možda zato i idu bez nekakvih velikih zastoja. Što se tiče poslovne zone Vranjak, zadnjih osam godina se nije apsolutno ništa dogodilo. Prodani su neka zemljišta, bombastično su najavljivani pogoni i zapošljavanja, ali od svega apsolutno ništa. S obzirom da se uredno svake godine u Proračunu osigura cca 700.000,00 kuna za poslovnu zonu koje se u rebalansu uredno smanji na 0 kuna, nije ni čudo što nitko ništa ne otvara u našoj zoni.
I s poljoprivredom nikako na zelenu granu. Program raspolaganja poljoprivrednim zemljištem ni u drugom pokušaju nije prošao i proći će još koja godina dok se isti i provede, a tad će i za naše poljoprivrednike čini mi se biti kasno. Prvi natječaj koji je pokušao razriješiti gordijski čvor nelegalnog posjeda je bio još tamo oko 2007. godine. Plan je bio podijeliti po 2 hektara zemlje svakom korisniku i provedeni natječaj je bio u velikom dijelu dobar i pravedan. Ali, zbog bučnog negodovanja malog dijela korisnika (kojima je vjerojatno bilo isplativije nastaviti nelegalno i bez plaćanja koristiti tuđe zemljište) dio vijećnika Gradskog vijeća Ploča se pokolebao i Program nije izglasan. Moje je mišljenje da će u konačnici mnogi zaplakati za tim Programom i što nisu bili pametniji te ga i sproveli. Na zadnjem natječaju na kojem su se dijelile parcele od oko 5 hektara, kao ponuđači su se pojavile i pojedinci i tvrtke koje nisu iz Ploča, pa je i ovaj natječaj stavljen sa strane jer nije bilo dovoljno valorizirano to što je netko iz Ploča. Moj strah je da će se ovakvim “otezanjem” doći do toga da će se na slijedećem natječaju pojaviti i tvrtke iz Europske unije kojima domaći proizvođači ponudom neće moći biti ni blizu, i tako ćemo doživjeti da će nam zemlju obrađivati Nizozemci ili Španjolci, a mi ćemo moći biti samo najamni radnici. Ali tako nam i treba.
Poljoprivredne površine u “Jezeru” su posebna priča i Grad Ploče mora što prije provesti katastarsku izmjeru na istima kako bi proizvođači mogli srediti “papire” i početi dobijati poticaje za površine koje obrađuju kao i mogućnost da se javljaju na natječaje koje raspisuje EU. Inače, “Jezero” je najveće vinogorje u Hrvatskoj.
Turizam je grana koja može mnogo donijeti Pločama ali ima jedan veliki problem: dio ljudi u Pločama, posebno oni koji su do sada odlučivali, smatra da Luka i turizam ne mogu zajedno. Zadnjih desetak godina činjenice su ih demantirale, a zbog tog tvrdog stava i nedostatka ideje i volje Ploče su mnogo toga izgubile. Naime, stotine “kajtera” koji cijelo ljeto borave na “kominskom” ušću jedu, piju i spavaju u Blacama, a dan provode na našem području. I vidi, ne smeta im pogled na Luku i lučke kranove da bi uživali u ljepotama ušća. Samo koliko novca je izmaklo Gradu i građanima koji su također mogli zaraditi od ovih turista možemo samo nagađati. Srećom, čini se da se stvar pokrenula s mrtve točke i da je raspisivanje dodjele koncesije za kamp na “kominskom” ušću pri samom kraju. O Baćinskim jezerima je puno toga napisano ali ona još uvijek leže neiskorištena bez ikakvog plana i programa. Nekad mi se čini da ljudi u Hrvatskoj uglavnom nemaju pojma da postoje nekakva jezera negdje tamo na obali Jadrana, kao da se mi njih stidimo. Drugi svoje baruštine, šljunčare i kvazi jezera reklamiraju kao dar od Boga, a mi jedva da ih spomenemo, naravno čast izuzecima. Turizam na samim jezerima se sveo na nekoliko privatnih inicijativa, dok sustavnog pristupa nema. I tu leži odgovor na pitanje što Grad može (mora) napraviti za razvoj turizma u Pločama. Turistička zajednica Ploča mora prestati biti “biro” za organiziranje pučkih veselica i početi raditi, stručno i profesionalno, na brendiranju i reklamiranju Ploča kao turističke destinacije. Ono što Grad uloži u ovaj projekt će mu se vratiti višestruko: turisti će plaćati boravišnu prostojbu (prihod Turističke zajednice), građani će ostvarivati prihode koje će trošiti u Pločama te će plaćati i porez na dobit, i turisti će nešto trošiti osim što će plaćati pristojbu i noćenje. Pored jezera i ušća, Ploče ima i turističku zonu u Uvali Dobrogošće koju bi trebalo početi razvijati odnosno dovesti komunalnu infrastrukturu (cestu, električnu energiju, telefoniju, vodu) te na taj način potaknuti investitore da ulažu u smještajne kapacitete.
Pored gore navedenog, Grad Ploče bi morao, u suradnji s svima koji mogu pomoći (npr. Hrvatske šume) probiti puteve u sva stara sela i zaselke na području Ploča koji do sada nemaju pristupnu cestu. Pretvaranje starih kamenih kuća u vile s bazenom koje se iznajmljuju skoro cijelu godinu pomalo uzima maha u starim zaselcima Baćine i nema razloga zašto isto ne bi bilo i po starim selima u Plini i Staševici. Kad na sve gore navedeno dodamo nautički turizam, jasno je da Ploče ima dobru turističku perspektivu, i da je potrebno da Grad Ploče da prvi impuls kako bi Turistička zajednica konačno profunkcionirala na korist razvoja turizma. Da ne spominjemo slijedeći korak u vidu osnivanja vinske ceste, te ceste maslinovog ulja i smokava, koje su u Baćini i Peračkom Blatu najbolje na svijetu, zar ne.
Na kraju moram zaključiti da se po ovim pitanjima u zadnjih osam godina skoro pa ništa nije događalo. Grad Ploče je češće bio prepreka privatnim inicijativama nego li partner i onaj koji vuče naprijed. To vam se dogodi kad birate manekena umjesto nekoga tko može, hoće i zna. Zato mladi ljudi i bježe iz grada koji osam godina propada i u kojem se ništa novo ne događa. Kada je lučka djelatnost zapala u krizu i kad su mnogi mladi izgubili radno mjesto jasna strategija im je mogla ponuditi nekakvo riješenje i izlaz iz nezaposlenosti. Ona je nažalost izostala, ne zato što Vejić ne bi želio, već zato što po mom mišljenju jednostavno ne zna. I to je njegov najveći problem. I zato kad “netko” dođe do Vas kupovati vaš glas za “judine škude” ili obećanje radnog mjesta kojeg Vam obećavaju već 10-ak godina, sjetite se da ne prodajete samo Vaš glas nego i budućnost ovog Grada.
Toni Zmijarević
(mišljenja iznesena u kolumni su mišljenja potpisnika i ne odražavaju nužno i mišljenje administratora portala)
