Dan D Kolumne

DAN D: Koronizacija ljudskosti

 

Preživio osamdesete i devedesete u Pločama, 20 godina bavio se novinarstvom u Zagrebu. U zadnje vrijeme u Solinu s terase gleda žarište zaraze. Radio i surađivao s Novim listom, Lupigom, Splitskim dnevnikom, Obrisom, Nogometplusom, stručnim medijskim edicijama. Dobio neke pohvale i nagrade, dobio i neke pokude. Kavu mu i dalje od čitavog svijeta najdraže popiti u Mare i Kuma. 

Nova kolumna našeg Danka Radaljca:


Svima je situacija ovih dana u najmanju ruku neobična. Zatvoreni iza vrata, s minimalnim društvenim životom, mnogi u tjeskobi što će i kako će biti s poslom, a uz sve to pandemija je okolo. No, sve ovo se pokazuje kao svojevrsni lakmus papir za to kakvi su ljudi u stvari.

S jedne strane svjedočimo takvim pohvalnim stvarima da čovjeku gotovo pa tjera suze u oči, mladi koji okolo nose potrepštine starijima, volonteri koji nemaju predaha da sve stignu, a najveća okjupljališta zadnjih dana su postali transfuzijski centri, jer ljudi žele dati krv, za slučaj da bude potrebna. Veseli čovjeka vidjeti ovakve stvari.

S druge strane, od samog izbijanja ove bolesti, dok se još nije niti razvila u pandemijskim proporcijama, bilo je lako zamjetiti klijanje mizoginije, ksenofobije, straha od drugih, u svojoj srži neukosti i neljudskosti. Sve je krenulo sa stigmatiziranjem kosookih ljudi, jer u Kini je izbila bolest pa valjda samo po sebi se računa da su svi takvi kliconoše, na nekom svom terorističkom putu širenja virusa. Nije se mnogo tu zamaralo podatkom da nisu svi kosooki ljudi Kinezi, čemu to, tako da su Japanci, Koreanci, Vijetnamci i ini tih dana bili kolateralne žrtve diljem Europe. Dobijali su u najmanju ruku mrke poglede, a tu i tamo bi znali dobiti i kakvu psovku i poklič “go home”.

Onda se sve od početka ožujka spustilo i na ovu našu okolišnu razinu. Kužne osobe postale su sve one zaražene, ali je u nekim krajevima dovoljno bilo biti u samoizolaciji da dio stanovništva poželi otvaranje sabirnih logora, a ni nošenje žute vrpce oko ruke im se nije činilo lošom idejom, samo umjesto Davidove zvijezde da ide simbol biohazarda. I ne treba se zanositi, ovakvo ponašanje nije bilo rezervirano za ono što se nekad voli nazivati “pasivnim krajevima”. O ne, dapače, najgore priče čuo sam od svojih zagrebačkih poznanika, gore su neki jednostavno stravično reagirali. Uostalom, pisalo se dosta o tome u medijima. Stoga događanja u Pločama nisu nikakav izuzetak, strah i panika izazivaju koronizaciju ljudskih odnosa i onda neki budu, pa, neljudi. Ali treba biti svjestan da će sve ovo završiti, kad-tad, a onda će se svoditi ovi računi i vidjet će se tko može pogledati sam sebe u ogledalo i reći da je bio čovjek.

I opet, nije ovo niti neki hrvatski endem. Pričao mi je prijatelj kojeg je izbijanje pandemije zateklo na radnom projektu u Italiji, gdje bi bio do početka svibnja da je sve bilo normalno. Iako to sad djeluje van pameti, treba se sjetiti kako je prvi slučaj zaraze u Italiji bio otprilike kad i prvi slučaj u Hrvatskoj, uvezen iz Italije. Tako da su nekoliko dana i prijatelja mi gledali ispod oka, držeći valjda da je moguće kako se radi o hrvatskom virusu. Nije nebitno, sve se ovo događalo na jugu Italije, preko 500 kilometara zračne linije od žarišta. Danas Talijanima nisu više Hrvati problem.

Zbog svega ovoga treba na ljude apelirati da ne budu zločeste budale. Da pomognu susjedu. Ma bar da ne odmažu i da ga ne prozivaju i distanciraju ako to nije potrebno. U ovim kriznim vremenima vidi se tko su ljudi, i sad više nego ikad treba iskazati onaj empatični dio sebe.

Danko Radaljac

Najnovije iz kategorije