Slobodna Dalmacija

PRED VOJNIM SUDOM OBLASTI VIII. UDARNOG KORPUSA – Tri dušobrižnika i drugi ratni zlikovci odgovaraju za teške zločine

Saslušanje optuženoga fra Petra Glavaša

U četvrtak, 8. ovoga mjeseca, u 9 sati ujturo otpočela je pred Vojnim sudom oblasti VIII. udarnog korpusa u Splitu rasprava protiv ratnih zločinaca i narodnih neprijatelja fra Petra Glavaša, župnika u Hrvacama kod Sinja, don Mate Simunića, župnika u župi Otrići-Struge i fra Frane Rakića, župnika u Vrgorcu, Jerka Radana Markova, Mirka Budimira Jozina i Nikole Kunca.


Za raspravu vlada ogroman interes. Velika dvorana Trgovačke komore, u kojoj se održava proces, dupkom je puna. Za vrijeme procesa, kada su brojni evjedoci prikazivali teške krivice optuženih, dolazilo je do uzbudljivih scena. Narod je tražio pravednu osudu za krivce i kIicao narodnome sudu.

(Vijeće je sastavljeno: predsjednik poručnik Slavo Malešević; članovi: kapetan Kruno Marijani, kapetan Dušan Jelovac, kapetan Poldo Mikulić i borac Ivan Segvić; zapisničar Frano Ivasović; zastupnik javnih interesa kapetan Leonard Karli; istražni sudac poručnik Niko Jenjić; branitelji dr. Cerinić i dr. Zoković).

Optužene terete teški zločini

Predsjednik vijeća pročitao je opširnu optužnicu u kojoj se optužuju:
1. Fra Petar Glavaš pok. Mate, rođen 1884. u Vrgorcu, župnik u Hrvacima;
2. Don Mate Simunić pok. Andrije rođen 1903. u Donjemu Docu, župnik u Otrić-Strugama
3. Fra Frane Rakić, pok. Mihovila. rođen 1900. u Planama kod Vrgorca, župnik Vrgorca;
a) Što su, kao ustaše po uvjerenju, od početka okupacije stupili u službu neprijatelja a protiv vlastitoga naroda, vršili agitaciju za neprijatelja, raspirivali mržnju između naroda Jugoslavije, svjesni da će uslijed njihova postupka biti mučeno i ubijeno na stotine nevinih ljudi;
b) Što su surađivali s Nijemcima, Talijanima i sa njihovim slugama i iskorištavali ugled i položaj svećenika da pomognu okupatorima u potlačivanju i istrebljivanju naših naroda;
c) Što su izražavali mržnju prema NOP-u i zaveli mnoge da stupe u službu neprijatelja, i
d) Što su surađivali s ustaškim, talijanskim i njemačkim vlastima u određivaju lica koja su nakon toga bila uhapšena, odvedena u logore ili strijeljana.

FRA PETAR GLAVAŠ

se posebno optužuje što je poslije pada Jugoslavije dao zvoniti crkvena zvona i nagovarao narod na ubijanje Srba; što je tražio od Talijana i ustaša da uspostave garnizon u Hrvacima, čime je nanio zlo našem narodu; što je tražio uspostavu garnizona u Čitluku, na sv. Jurju i zasjede na Slanim Stinama; što je pomagao Talijanima i njihovim slugama prilikom napadanja, paljenja i uništavanja pojedinih sela i krajeva, kao što je to bio slučaj kada je optuženi Glavaš upravljao artiljerijskom paljbom Talijana i Hrvaca na selo Bitelić i pokazivao Bulovića kuće koje treba gađati, nadalje kada je izražavao svoje zadovoljstvo povodom uništavanja sela preko Cetine od fašističkoga pukovnika Bideaua i četnika u 1942. godini; što je stalno prikupljao podatke i izvještavao neprijatelje našega naroda o kretanju i položajima Narodnooslobodilačke vojske i predlagao akcije protiv nje; što je učestvovao u ispitivanju i mučenju zarobljenih partizana i uhapšenih rodoljuba, kao n. pr. u slučaju partizana Džapića, koji je nakon mučenja bio strijeljan, zatim zarobljenoga kurira Frane Božinovića, koji je bio mučen u Glavaševu stanju i za kojega je optuženi govorio Talijanima da ga ubiju, te u slučajevima Joze Bošnjaka, Jele Markovićeve, Marka Radana i drugima; što je kod ispitivanja mučio uhapšene rodoljube, kao što je to bio slučaj s Kazimirom Cvitkovićem, kojega je optuženi tukao u župnom uredu u Hrvacima, te sa Markom i Milom Lovrićem, koje je optuženi tukao s Jerkom Radanom u ožujku 1942. u zatovru u Hrvacima; što je u svrhu organiziranja ustaške milicije dao ustaškome satniku Botiću popis lica za miliciju u Hrvacima; što je dolazio u zatvor s Talijanima i ustašama i huškao ih na zatvorenike, nazivajući uhapšene rodoljube komunistima koje treba ubiti, kao što je bio slučaj s braćom Pavom, Jakovom i Petrom Marunica u sinjskome zatvoru u veljači 1942. godine; što je odbijao da vrši vjerske dužnosti i dijeli Svete Sakramente umirućim borcima NOV, rodoljubima i članovima njihovih obitelji, kao što je bio slučaj sa djetetom Pave Pletikosić, koje nije htio da krsti, jer da je partizansko; te sa Jakovom Lovrićem, Pavom Pletikosićem, Ivanom Radanom i ženom mu Marom, koje nije htio pokopati; što je izbacivao djecu iz škole, jer su im roditelji bili u narodnoj vojsci; što je u zatvoru napadao najpogrdnijim riječima zatvorene partizanke, nazivajući ih prostitutkama i što je tom prilikom govorio o nemoralu kod partizana, kao što je bio slučaj s Marom Breko i Tonkom Radica; što je na javnimmjestima u Hrvacima prokazivao i napadao pojedine rodoljube i simpatizere NOP-a, kao što je bio slučaj s Bojom Jerkan, Anom Radan, Ivom Radan i drugima, uslijed čega su pojedini rodoljubi uhapšeni i što je kao okupatorski i ustaški suradnik i špijun dostavljao neprijatelju imena lica koja surađuju s NOP-om, kao što je bio slučaj sa braćom Marunica, Jakovom Cvitkovićem, kojega su Nijemci kasnije strijeljali, Antom Banovićem itd.

OPTUŽENI DON MATE SIMUNIĆ

posebno je optužen što je kao uvjereni ustaša sudjelovao u organiziranju ustaškoga pokreta i postavljanju ustaških funkcionera na sektoru Mali Prolog, Struge i Desne i u tu svrhu održavao sastanke s ustaškim logornikom Antom Jelavićem i Nikolom Vlatkovićem u kući Mare Marinković u Kominu, te redovito zalazio u ustaški logor u Metkoviću; što je uz ustaškoga logornika Antu Jelavića, njegova nasljednika Bruna Tomića i uz njihove najprisnije suradnike u zločinima bio glavni organizator masovnih hapšenja, deportiranja i ubijanja pravoslavnoga stanovništva i ostalih rodoljuba u okolini Metkovića, te što je s Jelavićem sastavio listu lica koja je trebalo odvesti u Neum-Klek i tamo ih ubiti; što je kao župnik u Desnama surađivao s ustaškim rojnikom Ivić Dragovićem i djelovao u ustaškoj župi, te što nije obavijestio selo o akciji koju su Talijani pripremili 23.VI.1942., za koju je on unaprijed znao, a kojom su prilikom Talljani popalili selo i uhapsili mnogo rodoljuba, od kojih su neki umrli u logoru; što je za vrijeme klanja pravoslavaca napao javno učitelja Markića, prijeteći mu kao protivniku ustaša i Nezavisne Države Hrvatske, naon čega je, par dana poslije toga, Markić bio napadnut i ranjen iz lovačke puške.

FRA FRANO RAKIĆ

optužen je napose što je agitirao za Pavelića i, zloupotrebljujući svoj položaj svećenika, pozivao narod s oltara da stupi u ustaše, da se bori protiv NOP-a, kojega je pripadnike nazivao banditima; što je u protivnarodnoj propagandi upotrebljavao ime Božje i svojim autoritetom djelovao na svoju okolinu, tako da je i svoga slugu Jakova Simunića slao na ustaški tečaj i napravio ga ustaškim tabornikom; što je za vrijeme ustaške vlasti bio član odbora za priređivanje ustaških proslava na kojima su sudjelovali predstavnici okupatora, Talijani i Nijemci; što je kao naročito povjerljiva osoba ustaških vlasti u Vrgorcu, zajedno s Petrom Martincem, Matom Marinovićem, Vjekoslavom Petrićem i drugima u srpnju i listopadu 1942. sudjelovao u sastavljanju lista rodoljuba određenih za internaciju, nakon čega je u srpnju bilo uhapšeno i odvedeno u logore 26 rodoljuba, a u listopadu 52, od kojih su 2 bila strijeljana, dok su petorica umrla u internaciji; što je kao zamjenik aprovizacionog odbora kotarske ispostave u Vrgorcu učestvovao u stvaranju zaključaka s kojima je bilo uskraćivano davanje hrane selima odanim NOP-u, te zaključaka kojima je bilo uskraćeno davanje hrane selima odanim NOP-u, te zaključaka kojima je ustaškim milicionerima i članovima ustaških obitelji dodjeljivana veća količina hrane nego ostalome pučanstvu.

OKRIVLJENI JERKO RADAN, MARKOV,

rođen u Hrvacima 1915., Hrvat, rimokatolik, oženjen, otac troje djece, u NOV stupio 10.XI.1944. optužen je: što je odmah nakon kapitulacije Jugoslavije pristupio aktivno ustaškome pokretu pomažući okupatoru u borbi protiv svoga vlastitog naroda, pokazavši se kao najgorljiviji ustaša svoga kraja za cijelo vrijeme ustaškoga i okupatorskoga terora i crpeći od takovoga držanja naročite materijalne koristi i privilegije, te što je u travnju 1941. prisiljavao narod da mu preda oružje i vojničku robu i čuvao je u kući fra Petra Glavaša; što je u listopadu 1941. učestvovao u ustaškoj akciji na partizane na Svilaji i što se poslije nje hvalio da bi ubio svakog partizana da je na nj naišao; što je s talijanskim fašističkim okupatorima, odjevem u talijansku fašističku uniformu, neodređenog dana 1942. godine učestvovao u akciji na selo Bitelić, kojom je prilikom bilo opljačkano i uhapšeno oko 50 rodoljuba; što je neodređenoga dana u g. 1942. došao po noći u ustaško-talijanski zatvor u Sinju i navraćao se u zatvor više puta iste noći skupa sa fra Petrom Glavašom i u ćeliji tukao zatvorene rodoljube Marka Lovrića i njegova oca Milu; što je postao ustaški logornik za selo Hrvace i položio zakletvu 15.IX.1943; što je u listopadu 1943. poslije kapitulacije Italije, oganizirao i odjeven u njemačku uniformu učestvovao s Nijemcima u hapšenju odbornika NOO sela Hrvace, od kojih su 4 bila strijeljana 5.XI.1943. u Raduši.

Mirko Budimir Jozin, rođen 1926. u Podbiloj, zemljoradnik, neoženjen, Hrvat, rimokatolik i Nikola Kunac Ivanov, rođen 1923. u Potravlju, neoženjen, nepismen, rimokatolik, Hrvat optuženi su što su dobrovoljno stupili u ustaške i kamišarske oružane formacije, učestvovali u borbama protiv svoga naroda i u zločinačkim akcijama na pojedina sela.

Čitanje opširne optužnice bilo je popraćeno čestim poklicima ogorčene publike, koja je tražila glave zločinaca.

SASLUŠANJE FRA PETRA GLAVAŠA

Na pitanje predsjedateIja, optuženi fra Petar Glavaš kaže da se u nekim tačkama optužnice osjeća krivim, a neke nikako ne prIznaje.
Pročitane su opštine izjave koje je fra Petar Glavaš dao pred sucem istražiteljem. Predsjedatelj predočuje optuženiku da mu je slobodno nadopuni ili ispravi svoje pređašnje izjave, ukoliko uvidi da ne odgovaraju istini.
– U mladosti sam bio starčevićanac, pravaš – kaže fra Petar u izjavi pred sucem istražiteIjem. – čvrst sam bio u svome katoličkome uvjerenju, a tome je najviše pridonio moj katolički odgoj, katolička štampa, Papine enciklike, poslanice biskupa i jednodušnost katoličkog klera.
Na pitanje predsjedatelja što misli pod “jednodušnost klera”, odgovara:
– Onako kako sam ja politički mislio, mislili su u vjerskim i političkim pitanjima i moj provincijal, i moj biskup i svi svećenici. Moja politička ideja bila je da je hrvatski narod poslije devet stotina godina dobio svoj osobeni hrvatski život, a to je bila i ideja čitavog hrvatskog klera.
Na pitanje predsjedatalja zašto se plašio partizana, kaže:
– Od partizana sam bježao, jer su mi bili prikazani kao komunisti, kako ih prikazuje katolička crkva.
U njegovoj izjavi pred sucem istražiteljem kaže dalje:
– Boljševizam ruši društvo. San mojih mladih dana bila je slobodna država Hrvatska. Kad sam čuo za ustaške zločine počeo sam to prezirati i osuđivati krv. Savez sa Njemačkom prikazao mi se neprirodnim. Na mene je djelovao starješina samostana. U samostan je dolazio komandant Potočnik (poznati ustaški krvolok u Sinju, koji je bio osuđen od narodnoga suda na smrt vješanjem – op. ur.), a ja sam prisustvovao razgovorima samo dva puta. Vidio sam kako Talijani ponizuju naš narod.
Optuženi fra Glavaš izjavio je dalje pred sucem istražiteljem da se plašio partizana i da je zato zamolio samostan da pošalju pojačanje od 30 ljudi u Hrvace. Na pitanje predsjedatelja zašto je to tražio od samostana, odgovara:
– Tamo smo razgovarali. Bila je mala posada, a trebalo je braniti Hrvace.
– Zar su partizani Japanci? – čuje se upadica.
– Nisu, to su naša braća. (Smijeh u publici). U samostanu je bio Litre u bojni tražiti pojačanje za Hrvace.
U izjavi pred suce istražiteljem izjavio je dalje:
– Kad je bila akcija Nijemaca i ustaša, meni je došao ustaša Viđak i tražio da ih obavještava,. Vidio je moj dnevnik na papirićima, uzeo nekoliko listića, jer je u njima pisalo o njemačko-ustaškoj ofenzivi. U dnevniku sam navodio događaje, kretanje trupa s obiju strana i gubitke, a to sam saznavao od žena koje su se probile kroz partizanske straže. To nije bilo u smislu špijunaže, nego radi historije.
– Zar je ustađa Viđak bio historičar? – pita ga predsjedatelj.
Fra Petar Glavaš ni na ponovni upit predjedavatelja ne odgovara na ovo pitanje.
Na pitanje predsjedatelja kaže da je kod Potočnika išao tri puta; prvi put s vojnim kapelanom Kovačićem, drugi put sa glavarom Hrvaca Stipanićem i logornikom Dadićem, jer da su ga pozvali da zagovara pojačanje posade Hrvaca, a treći put da popravi dvokolicu.
Kad mu je bila pročitana njegova izjava pred sucem istražiteljem , u kojoj je priznao da je seljacima govorio da će doći koji ustaša i da će kupiti redovinu, ako je ne dadu, primjetio je da je to bila samo “šala s malo prijetnje”.
Predjedatelj: – Je li bilo potrebno s oltara zbijati šale?
Optuženi Glavaš: – Dikod je čovik raspoložen, pa se i našali.
Na saslušanju 17.II.1945. priznao je da je dolazio u zatvor i govorio da su sve partizanke u moralnome pogledu loše, da vrše pobačaje, bacaju djecu u jame itd. Sada se na raspravi brani da je govorio samo što svijet misli o partizanima.
U izjavi danoj pred sucem istražiteljem kaže da su ga Talijani pozivali kao tumača i da se ne sjeća da je u njegovoj prisutnosti bio mučen Džapić, kojega su Talijani kasnije ubili. Dozvoljava da je nekim svjedocima rekao: “Evo partizana”, ali nadodaje da im time nije mislio naškoditi, jer da su tako redovito nazivali jedan drugoga u šali.
Poriče da nije htio krstiti djecu partizana i simpatizeta NOP-a i napominje da su mu ustaše i Talijani bili zabranili da prima u crkvu simpatizere i partizane.
– Morao sam se držati toga, a ja sam ih prezirao – kaže, našto nastaje smijeh u dvorani.
U iskazu pred sucem istražiteljem priznaje da je bio na grobištu kada su Talijani strijeljali 43 partizana.
Poriče neke svoje izjave date za vrijeme istrage, n. pr. da je vrijeđao partizane, da im je prijetio da će biti ubijeni itd. Na pitanje predsjedatelja je li dao te izjave pred suce istražiteljem iz straha, odgovara:
– Sa mnom se u istrazi fino postupalo, mogu se samo nahvaliti.
Isključuje da je on pljuskao i tukao zatvorene rodoljube i partizane.
– Neka dođu borci koji su bili mučeni! – čuje se upadica iz publike.
Na pitanje zastupnika javnih interesa da kaže u čemu se sastojala jednodušnost katoličkog klera u političkome stavu i kakav je bio njegov stav, optuženi Glavaš odgovara:
– Saosjećao sam s Nezavisnom Državom Hrvatskom od njenoga osnutka, a to je plod mojega odgoja. – Odgojilo me pravaštvo, a najviše to što nije bilo moguće pomisliti da će Hrvati u Jugoslaviji moći prosperirati. U ogromnoj većini svećenstvo je bilo za Nezavisnu Državu Hrvatsku. To mišljenje je kod mene trajalo dok nisam vidio da “blickrig” nije uspio. Nakon bitke kod Moskve i Staljingrada uvidio sam da je to iluzija. Vidio sam da Njemačka propada, vidio da je to iluzija za koju se ne mogu više izložiti, da je to pogrešno i da je ta fatamorgana daleko.

U nastavku rasprave preslušani su don Mate Simunić, fra Frane Rakić, Jerko Radan, Mirko Budimir i Nikola unac i velik broj svjedoka. Izvještaj o daljnjemu toku rasprave donijet ćemo u narednome broju.

Arhiv Slobodne Dalmacije, 11.3.1945.

Možda ti se sviđa

Slobodna Dalmacija

Njemački razbojnici počinili su užasna zvjerstva nad našim narodom na Pelješcu i u Neretvanskoj krajini

Poslije kapitulacije Italije njemački fašistički razbojnici su u letcima bacanim iz aviona javljali našem narodu da dolaze u Dalmaciju kao
Slobodna Dalmacija

Nagla poplava Neretve uništila sedam vagona žita

ROGOTIN, 18.XI. – Okupator je preko tri godine pljačkao narod Neretve. On nije mogao da obrađuje svoja polja, tako da