Između Metkovića, Ljubuškoga, Vrgorca i mora proteže se Vrgoračko jezero, jedno od onih kraških polja koje svake godine poplavi i ometa tako žetvu stanovništvu okoline. Vrgoračko jezero je veći dio godine pod vodom, tako da siromašno okolišno stanovništvo ne može da obere žetvu koja bi ga spasila od gladi. U selima oko jezera živjelo je prije rata oko 10.000 ljudi, koji su isključivo zavisili od toga zemljišta. U 10 godina, međutim, jezero samo dva puta nije bilo poplavljeno, tako da je kroz tih 10 godina propalo pod vodom šest žetava, dvije bijahu slabe, a samo dvije dobre.
Još od doba Austrije pa dalje tuđinske vlasti nisu baš naročitu pažnju posvećivale isušivanju ovoga jezera. Sagrađen je, istina, tunel za odvođenje vode u more, ali nije dovršen. On je sagrađen 1938. u dužini od 2.150 metara. Budući da nisu sagrađeni regulacioni kanali u samome jezeru, koji bi odvodili vodu k tunelu, voda nema mogućnost da otečne. Da pogoršaju stanje stanovnika Nijemci su srušili izlazni dio tunela, što na sreću mnogo ne sprečava odvođenje vode iz jezera. Talijani su nanijeli veću štetu prije samo ekapitualcije time što su zatvorili ulazna vrata tunela, a odnijeli naprave za dizanje tih vrata. Pošto je sada jezero uslijed toga poplavljeno, ta vrata će se moći otvoriti tek ovoga ljeta kad se jezero presuši.
Shvaćajući važnost presušenja jezera, narodne su vlasti odlučile da započnu radovima na Vrgoračkome jezeru. Završetkom radova moći će se nesmetano obrađivati oko 2.900 hektara zemlje, što znači postići žetvu od 580 vagona kukuruza, dok se sada dobva jedva 348 vagona. Time se postepeno rješava problem pasivnosti Dalmacije, jer se radom na melioracijama ostalih polja (Imotsko-bekijsko, Sinjsko itd.) podvostručuje žetva Dalmacije.
