U tri ipo godine nadčovječanske borbe naših naroda okupatori su nalazili u našoj zemlji mnogo svojih suradnika, koji su ih indirektno ili direktno pomagali. Fašistički su osvajači nastojali da do kraja provedu svoj zlikovački plan istrebljivanja naših naroda, izazovu bratoubilački rat i raspire šovinističku mržnju i razdor. Hercegovina, Neretva i Imotska krajina bile su radi kultirne zaostalosti i neprosvijećenosti pogodno tlo na kojemu su okupatori, u pomoć izdajica, uspjeli da na svojoj strani aktiviziraju jedan dio masa, da ih upotrijebe za gušenje narodnoga ustanka i za međusobno uništavanje.
Glavni oslonac i podrška ovome zlikovačkom planu fašističkih osvajača i njihovih slugu bili su franjevački samostani po Hercegovini i njihove župe po Neretvi, u Imotskoj i Vrgoračkoj Krajini. U tim samostanima i župama gdje se gajila vjerska i nacionalna netrpeljivost, sijala mržnja između Srba, Hrvata i muslimana, odgojilo se bezbroj ustaških zločinaca, koji su nemilosrdno istrebljivali naš narod. Samostanski zidovi i župske kuće postali su rasadnici ustašluka. Sa crkvenih propovijedaonica, u školama i preko raznih društava kao što su bila Napredak, Križari, Junak, Domagoj, Sv. Ante i druga koja su se osnivala prije kapitulacije Jugoslavije, fratri su pod firmom obrane vjere od “boljševičke kuge” unosili mržnju prema Sovjetskome Savezu i prema naprednim pokretima i ljudima u našoj zemlji. Ti samostani i župske kuće postali su centri ustaške propagande i špijunaže, konačišta za ustaše i njihove gospodare i na kraju utvrde u kojima su se skupa s ustašama branili fratri – izrodi od naleta narodne vojske. Oni su, još prije kapitulacije Jugoslavije, štampali ilegalne letke i širili ih po našim selima i gradovima, potajno skupljali seljake i stvarali ustaške organizacije krijući se iza crkvenih i svjetovnih društava.
U Metković je god. 1938. došao dr. fra Vlado Bilobrk, koji se god. 1933. u Belgiji zakleo ustašama. On je stvorio u Neretvi prije rata ilegalne ustaške organizacije skupa s ustaškim zlikovcima don Ćirom Bubićem, don Maton Sinkovićem, don Martinom Gudeljem, fra Božidarom Simićem, don Petrom Antićem i s poznatim razbojnicima, Jakovom Alačem, Antom Jelavićem, Antom Vujicom, Ivom Jovanovićem, Sršenom Pecani itd. Ovaj je fratar, sa svojim suradnicima, napao za vrijeme kapitulacije jugoslavenske vojnike u vlaku kod Gabele. Noseći pušku o ramenu, pozivao je seljake da sjekirama, vilama i kosama pobiju vojnike, jer tobože prijeti pasnost od četnika. 27.II.1941. organizirao je pokolj Srba u Neretvi i prouzrokovao smrt sedamnaestorice pravoslavaca. Na njegovu prijavu Nijemci su 18.X.1943. objesili o telegrafske stupove duž pruge Metković-Rogotin 24 neretvanska rodoljuba. Njegovim pristankom poklano je u Šipku, Ćulumu i Pereškom Blatu, koncem god. 1943. 107 žena, djece i staraca.
Ovo nije usamljen slučaj. Niz dokumenata koji će biti objavljeni potvrdit će da je u Hercegovini, Neretvi i Imotskoj Krajini bilo mnogo fratara i svećenika koji su aktivno učestvovali u provođenju Hitlerova istrebljivačkog plana. Samostani na Širokome Brijegu, Humcu i Čitluku naročito su se isticali u svome protivnarodnom zlikovačkom radu. Iz tih su samostana dolazile direktive za rad, rasturali se leci, vršila špijunaža i stvarali odbori za klanje Srba i borbe protiv narodnooslobodilačkog pokreta. Legla najcrnje reakcije koja su uporno godinama obmanjivala zaostale slojeve Hercegovine, Imotskoga i Neretve, koja su na kraju počela da ubacuju mačekovske parole, nisu prestala svojim radom dok naše jedinice nisu poduzele juriš na ove utvrde koje su oni s ustašama i Nijemcima branili svom upornošću.
Zlikovci kao što su fra Bone Jelavić, fra Nikola Ivanković, fra Julije Kožulj, fra Makso Jurčić, fra Slobodan Lončar, don Jure Vrdoljak, fra Serafin Vištica, fra Ćiril Ivanković, fra Tugomir Soldo, fra Martin Softa, fra Oton Knezović, don Ilija Tomas, fra Rado Glavaš, fra Branko Šušak, fra Miroljub Skoko, don Ante Ćule, don Grgo Roglić, fra Stanko Milanović, fra Stanko Bradarić, don Andrija Majić, don Filip Mandarić, don Ante Zrno, don niko Delić, fra Dominik Šulenta, fra Rafael Romac, fra Frane Rakić, don Ivan Sumić i mnogi drugi ostat će u historiji borbe naših naroda zapisani kao najcrnji izdajice i razbojnici. Zabilježit će ih kao raspirivače bratoubilačkoga rata u Hercegovini, Neretvi i Imotskoj Krajini, koji nisu birali sredstva da porobe naš narod i da ga učine slugom okupatora.
U samostanu na Širokome Brijegu odgojio se velik broj ustaša koji su se proslavili svojim zvjerstvima. Iz toga samostana izašli su najgori jamari, ubice, palikuće i pljačkaši. Dovoljno je nabrojiti samo neke. To su: Andrija Artuković i Jozo Domandžić (ministri u Pavelićevoj vladi), Stanko Vasilj, Niko Pilipović, Frane Vego, Dane Miloš, Simun Buntić, Frano Primorac, Rudo Vrdoljak, Franjo Lučić, Grgo Ereš, Dane Vego, Slavko Sušak i Franjo Nevistić. Ova imena nam govore o nevjerojatnim zločinima koja su počinjena u Hercegovini. Jame kod Međugorja, Humva, Surmanaca, Bivolja brda, Nevesinja i Sebišna, u kojima je pobacano nekoliko hiljada Srba, mutna krvava voda Neretve u travnju i svibnju 1941., Topola kod Opuzena ostat će u sjećanju naših naroda kao najkrvavije doba njegove povijesti u kojem su aktivno sudjelovali oni koji su se pokrivali fratarskim mantijama.
Prije ovoga rata organizirao je zakleti ustaša fra Tugomir Soldo u društvu “Sv. Ante” u Čapljini velik dio studenata koji su u kapitulaciji na kape natakli ustaški grb, uzeli nož i pušku, klali i bacali u jame nevino srpsko stanovništvo. Među tim zlikovcima istakli su se Niko Pilipović, Aleksa Pažin, Frane Vego i Slavko Sušak, koji su kasnije postali ustaški oficiri. Fra Bono Jelavić, zakleti ustaša, bio je član ustaškog tabora u Vitini, gdje je u travnju 1941. izvršio pripreme za klanje Srba i zatim svam učestvovao u klanju. Poslije prodora naše vojske u Ljubuški povukao se u Rakitno (Posušje) da organizira zeleni kadar. Fra Slobodan Lončar, župnik u Drinovcima, oblačio se u ženske haljine, da bi lakše prebacio ustaše-kamišare u Široki Brijeg. “Pustimo te priče, ustaše znaju što rade” – rekao je fra Jurje Kožulj seljaku poslije Krizme koje je dijelio u Grabovu Vrelu mostarski biskup fra Petar Čule, kad mu je primjeti zašto ljude ne ispituju i kažnjavaju ako su krivi. “Sinko, bježi u ustaše i tuci se protiv partizana. Vodi sveti rat protiv neprijatelja naše vjere. Ja ću ti dati blagoslov. Ako odeš u partizane, proklet ću tebe i tvoje potomke” – rekao je don Ante Zrno župnik u Viru (Posušje) malome Marku Budimiru, kojega je jedna jedinica naše narodne obrane uhvatila kao kamišara. Pop Ivan Sumić priredio je klanje Baćinaca (Gradac) 16.VI.1942. i organizirao dusinsku miliciju, koja je neprekidno ubijala, palila i pljačkala vrgoračka sela. “Braćo Hrvati došao je čas obračuna sa Srbima. Ja ću prvi, a vi svi za mnom” – rekao je fra Stanko Bradarić u Podbablju (Imotski) i uzeo u ruke mitraljez kojim je stupao po Imotskome na čelu ustaške čete.
Mnoge od ovih zliikovaca stigla je pravedna narodna kazna, ali su neki pobjegli s Nijemcima u nadi da će spasiti svoj prljavi život. Ali će ih narodna pravda stići skrivali se oni ma gdje.
Narod Hercegovine, Imotske, Vrgoračke i Neretvanske Krajine ne će nikada prežaliti svoje sinove koji su, zavarani ustaškom propagandom i obećanjima ovih fratara, pošli na Istočni front i poslužili Nijemcima kao meso za topove u borbi protiv bratskoga ruskog naroda ili su pali u borbi protiv narodnooslobodilačke vojske.
Čitava će se naša zemlja sjećati s užasom imena Maksa Luburića iz Ljubuškoga, najvećega krvnika u Jasenovcu, dr. Pavla Cankija iz Čapljine, intelektualnog uzročnika klanja u Hercegovini, koji je bio neprekidno u vezi s ustašom dr. Edom Bulatom u Splitu, Dane Miloša i bezbroj drugih koji su bili u prisnoj vezi sa fratrima u Hercegovini.
Pored fratara-zlikovaca našlo se u svećeničkim redovima i ljudi koji su ostali vjerni svome narodu. Narod Zavojana ne će nikada zaboraviti rodoljuba i borca fra Karla Čuluma, kojega su ustaše početkom 1943. na najokrutniji način zaklali u njegovoj kući u Zavojanima. Fra Vid Čuljak, fra Serafin Dodig, don Andrija Radonić i drugi ostali su u najtežim časovima uz svoj narod, dosljedni svom pozivu.
Nalet naše vojske na Široki Brijeg, Ljubuški i Mostar poslije ustaškoga prodora u Metković, Ljubuški i Čapljinu, koji je bio pripremljen i od fratara izdajica, učinio je kraj centrima ustaštva u ovim krajevima. Naši borci savladali su svojim čeličnim srcima mitraljeska gnijezda i bunkere u kojima su se s ustašama i Nijemcima branili i fratri i jurnuli su kroz vatru bacača i mitraljeza da sude izdajicama i zlikovcima i da skinu Hitlerov kukasti križ.
Narod ovih krajevam ujedinjen u JNOF-u, zalaže se danas za obnovu zenlje, riješen da iz korijena iščupa ustaški otrov koji su posijali ustaški zlikovci.
Tekst: K.J.
