U dogovoru s autorom, gosp. Rankom Barbirom objavljujemo u segmentima kroz članke knjigu PLOČANSKE PRIČE IZ DOMOVINSKOG RATA: Istina o Lučkoj gardi. Prvi dio donosi Svjedočanstva o Domovinskom ratu u Dalmaciji 1991. (Petar Šimac)
-Tko ste Vi zapravo, Petre?
-Zar ne znate : Petar je stijena, volio bih kad bi mogao reći to i za sebe!
-Znači da stijena ipak niste, ali ste prilično trajni?
-Da, evo trajem preko pola stoljeća, i usprkos morskim i političkim mijenama nisam izgubio kurs koji mi je odredila mater Ana na odlasku iz kuće 1956. Godine. -Koji je kurs odredila Ana?
-Sinko moj, u moru ni mire, ni vire. Zato starješine slušaj, ali nikad ne smetni, da si kršćanin i Rvat!
-Nekoć je bilo profitabilno zaboraviti oba opredjeljenja, zar ne?
– Čujem i neizgovoren dio pitanja, ali me odgovor ne straši: ponajprije ni kršćanin ni „Rvat“ nije moj izbor ni moje opredjeljenje. Oboje sam naslijedio gotovo kao krvnu grupu. To sam nasljeđe nekad nosio na ponos, nekad na teret. Međutim i kad je bio teret, nisam ga odbacivao. Uvjeren sam da je moja Ana zadovoljna!
-Poznato je da ste Vi jedan od osnivača HV u Dalmaciji. Međutim, nije poznato zbog čega ste zamijenili sigurnost oficira JNA u miru (u penziji) za nesigurnost hrvatskog časnika u ratu. To ipak nije naslijeđe nego izbor?
– U Vašem pitanju je sadržan i odgovor : preobrazba jugoslavenskog oficira u hrvatskog časnika. Želio sam vojničku karijeru završiti kao častan čovjek !
-Zvuči lijepo, međutim, u 1991. i 1992. godini u Hrvatskoj općenito, a u Vašim akcijama posebno, bilo je mnogo više straha, znoja i krvi negoli časti. Opišite jednu od svojih akcija!
Čast uvijek treba zaslužiti, a u akciji Zelena tabla bilo je zaista i straha i trnja i krvi : rujan je prosuo zlato po vinogradima Dalmacije. Mirišu naranče u Neretvi, rumeni raspucali šipak, medi prezrela smokva. Svi zovu berače, a berača nema. Ruke mladića prihvatiše lovačke puške da ustave sotonu – uzalud. Pao je Drniš, razoreno je Kijevo. Pala je Vrlika, a po Sinju padaju granate. Snage ZNG-a u čitavoj Dalmaciji tada imaju tek 3400 pušaka, a upravo uveden embargo na oružje osigurava realizaciju Velike Srbije. Maslenički most 11.9.1991. u rukama je neprijatelja, a morske putove blokirala JRM. Zadar i Šibenik se još drže i troše posljednje zalihe streljiva. Ponestaje vode, sanitetskog materijala, hrane, nafte, struje… Svi smo na raskrižju. Za veliku Srbiju?
– Za slobodnu Hrvatsku !! Krenuo sam putokazom koji je izabrao moj narod. Bez obzira na posljedice, smatram da je svaki drugi izbor na svim povijesnim raskrsnicama tek izdaja.
CILJEVI I PLANOVI
Proljeće 1991. godine: Prošla je već jedna godine kako je JNA otela oružje TO Hrvatske i premjestila ga u svoja skladišta, a oružana pobuna četnika se rasplamsala Hrvatskom. Pojedini hrvatski domoljubi tek sada razmišljaju kako vratiti oružje narodu koji ga je kupio. Dugo bi to još ostala tek kavanska rasprava, da otprilike mjesec dana poslije proglašenja neovisnosti Hrvatske (30.svibnja 1991. godine) nije uveden embargo na oružje u „zemlje Jugoslavije“. Hereditarno naivni Hrvati su ipak shvatili cilj „gospodara svijeta“: razoružanu Hrvatsku predati „ugroženim Srbima“. Budući da je oružje TO Makarske, Ploča, Vrgorca i Metkovića zarobljeno u Malim Barama blizu Ploča, gospodin Luka Bebić (tada u svojstvu ministra obrane Hrvatske) je oči okrenuo Neretvi. Svoje ideje o preuzimanju oružja najprije je povjerio Matku Raosu i Goranu Kovačeviću, koji su hrabrost i sposobnost dokazali upadom u Velu Stražu na Šolti (4.8 1991.).
Već 26.kolovoza 1991. Matko i Goran mi obrazlažu ideju upada u Male Bare, traže suradnju i vodstvo. Sve prihvaćam, a zbog blizine objektu i tajnosti akcije sklanjamo se u kuću Jure Bajića u Podacama. Upravo smo u toj kući formirali štab u sastavu: Ante Erak – zapovjednik PS Ploče, Petar Bezer – zapovjednik PS Metković, Zvonko Kaleb – zapovjednik ZNG Metković, te nas trojica. Pored gostoprimstva J.Bajića, koristili smo i restoran Čarli u Pločama kao informativni punkt, vlasništvo Antiše Nikolca. Tijekom četiri dana obavili smo gruba izviđanja terena i zaključili da operacija mora biti mnogo opsežnija, te obuhvatili čitavo područje garnizona Ploče s pet vojnih objekata. Istovremena blokada i napad su nužni kako bi protivniku onemogućili, a sebi osigurali međusobnu podršku u akciji.
Primarno je ovladati skladištima oružja u Malim Barama. Vojni kompleks Bara obuhvaća 16 zidanih skladišta osiguranih žičanom ogradom. U skladištima je sada pohranjeno sve naoružanje TO Makarske, Vrgorca, Metkovića i Ploča: 4 374 puške, 60 RB, 8 MB 60 mm, 10 MB 82mm, 8 Browninga, 2 Flaka, 8 Oerlikona, 100 PM s pripadajućom garniturom streljiva, te velikom količinom PP mina, ručnih bombi, tromblona i razne vojne opreme. Objekt čuva 16 stražara, 3 podoficira, te 3 dresirana psa, a osigurava ga visoka promatračnica, dva stražarske mjesta i jedno mitraljesko gnijezdo. Zadatak je opkoliti objekt, otrovati pse i pozvati vojnike na predaju. U slučaju odbijanja – odmah napasti ! Napad vodi Kovačević.
Komanda garnizona je smještena u luci, u solidnoj dvokatnici, a oko nje nekoliko pomoćnih zgrada. U njima stalno boravi oko 70 vojnika i oficira sa streljačkim naoružanjem. U garažama i parkiralištu se nalazi 80 kamiona, više prikolica i cisterni, te razne vojne opreme i neutvrđena količina pješačkog naoružanja i streljiva. Objekt osiguravaju 3 stražarska mjesta. Zadatak je opkoliti i pozvati na predaju, a u slučaju odbijanja napasti. Napad vodi Matko Raos.
Divizion od 6 minolovaca usidren u luci Portini opslužuje i brani 150 mornara i oficira s 9 topova 20mm, te mitraljeskim gnijezdom na brijegu iznad sidrišta. Zadatak je blokirati izlaz iz luke, s kopna objekte opkoliti, te pregovorima postići predaju minolovaca. U protivnom minolovce uništiti. Akciju s kopna vodi Miljenko Jelić, s mora V. Barbir.
Tehnička radionica se nadovezuje na ratnu luku i interesantna je zbog četrdesetak topova te više kamiona i strojeva koji su tu na remontu. Radionica je slabo branjena, te će sama pasti, ukoliko se realiziraju prethodni ciljevi.
Dom JNA i skladište pomorskih mina u Tatinji nismo posebno razmatrali, vjerujući kako će se dva stražara koji ih čuvaju predati kad se ostvare prethodni ciljevi. Pošto smo snimili teren i postavili operativne ciljeve selimo u Tučepe, u hotel Alga, zbog detaljne razrade plana. U želji da odagnam moguće sumnje u naš boravak na Neretvi i Podbiokovlju, pozivam suprugu u Tučepe. Glumimo turiste: kupamo se, sunčamo, pijemo u Kafiću, šećemo plažom, ali nemir ili slutnja govore da nas prate. da bismo razbili sumnju, uvlačimo papiriće između vrata i dovratka sobe. Pri povratku u sobu papirići su ležali na podu, a smišljeno postavljeni dokument u ladici tek malo pomaknut. U našoj odsutnosti netko je boravio u sobi. Tko? Ne čekajući odgovor, Goran i Matko grabe značajna dokumenta, sjedaju u automobil i u 13,30 sati hitro napuštaju Algu. Cilj je Zagreb – Ministarstvo obrane i Imra Agotić. Nisu stigli daleko. Između Tučepa i Makarske uz prijetnju oružja su zaustavljeni, ali pošto su i oni potegli oružje odlučni i da ga upotrijebe, policajci su pobjegli. U nedoumici što dalje, Goran i Matko okreću automobil prema policijskoj stanici u Makarskoj. Sad su znali tko nas uhodi, te su zatražili objašnjenje šefa policije Jure Radalja. Umjesto objašnjenja Radalj naređuje izolaciju i istragu. Pošto su Goran i Matko razoružani i uhapšeni, J. Radalj zapovjedi uhićenje P. Šimca. Supruga i ja smo se odmarali u hotelskoj sobi kad se oko14,00 sati uz lomljavu rastvoriše vrata, a u sobu provali sedam naoružanih policajaca. Bez objašnjenja su prevrtali namještaj, papire, garderobu. Tražeći objašnjenje dobio sam uvrede: Šuti, četnički vojvodo !, te bio istjeran iz hotela. Čekajući maricu stajao sam pred uperenim puškama, izložen pogledima prolaznika i šiban uvredama primjerenim zločincu Šešelju. Poslije pola sata priveden sam u policijsku postaju. Odbio sam izjave bez prisustva šefa policije. Susret sa Radaljem bio je popraćen obostranim optužbama i psovkama. Kad smo se obojica umorili, ponudio me pićem. Sad sam znao da je provjera naših identiteta i akcije Zelena Tabla obavljena na stožernom mjestu. Tada su se pojavili Goran i Matko. Vraćeno im je oružje i dokumentacija, a avion u Resniku zadržan je do njihova dolaska. U mahnitoj jurnjavi s uključenom policijskom sirenom Goran i Matko su prevezeni na aerodrom i još iste večeri bili kod Imre Agotića.
-Gospodine Šimac, ovo što ste upravo ispričali sliči krimiću i zvuči paradoksalno. Molim Vas, razjasnite!
– Slažem se da je prepričana epizoda paradoksalna, kao i činjenica da joj ni danas ne znam pravi uzrok, jer ja nisam bio nepoznat organima MUP-a. Ne želeći zaključke donositi na pretpostavkama, taj dio posla ostavljam čitateljima.
-Što je zatim slijedilo?
-Bili smo doduše, vrlo ozlojeđeni i ljuti, ali odlučni da s puno više opreza zatvorimo curenje podataka o našim namjerama i nastavimo planirati operaciju. Kad sam se požalio ministru Bebiću na nedostatak koordinacije ZNG-a i MUP-a, kazao je kako se hrvatska vojska tek stvara, kako nema uvijek vremena za rješenja i papire jer je vrijeme za akciju. Napravi detaljan plan, čuvaj ljude na obje strane. Napadni i digni sve, jer nemamo ništa. Za sve si ti odgovoran! Poslije ovoga selimo u Metković i proširujemo rukovodstvo akcije, u koje još ulaze: Velimir Barbir – zapovjednik ZNG Ploče; Braco Milošević, Ivica Pavlović, Zdenko Jelavić iz poduzeća Luka; Bernard Vuletić, Miljenko Jelić s jedanaest padobranaca iz Sinja (svi pripadnici 4.br.ZNG, te nas trojica). Kontaktiramo organe vlasti u Metkoviću i u Pločama, ali im ne otkrivamo nakane. Čupamo sve moguće podatke o snazi, osiguranju, rasporedu i moralu vojnika JA. Ponovo mijenjamo sjedište štaba i pokušavamo saznati snagu jugoslavenske avijacije, te mogućnost podrške garnizonu Ploče s aerodroma u Mostaru i Titogradu. Upoznajemo snage MUP-a i ZNG-a u Pločama, Metkoviću, Opuzenu, Makarskoj i Vrgorcu s ciljem ravnomjernog uključivanja u predstojeću akciju. Analiziramo tisak i Šešeljevu izjavu: Ove godine ću ja obrati mandarine u Neretvi ! Pažljivo proučavamo zemljište i prometnicu, te tehničke detalje kidanja i ometanja telefonskih i radio veza JNA i blokade luke Ploče čeličnim sajlama. Obilježavamo moguća mjesta desanta jugoslavenske avijacije, te određujemo položaje i posade protuavionske obrane. Na opisane poslove potrošili smo desetak dana, te kompletan plan prostrli na stol ( u hotelu Park u Splitu) gosp. Davoru Domazetu. Pošto su plan proučili i podržali Imra Agotić i Luka Bebić, mi smo se vratili u Neretvu očekujući dogovoreni znak Zelena Tabla.
ZELENA TABLA
Sastanak kod don Ljube Pavića u Vlaki završio je točno u ponoć 11.rujna 1991.,s odlukom: napadamo 13.9. u 19.15 sati! Odluku je donio štab u nazočnosti P.Šimca, M.Raosa,G.Kovačevića, V.Barbira, B.Miloševića, I.Pavlovića, A.Eraka, B.Vuletića, P.Bezera, Z.Kaleba i Z.Puljića. svi prisutni su prihvatili precizne zadatke i vrijeme u kojem ih moraju obaviti. Užurbanost i nervoza nije se mogla sakriti, naročito u manevru zauzimanja polaznih položaja. Budući da pripreme nisu ostale ne primijećene obavještajcima JNA, a pismeni nalog za napad iz Ministarstva nismo imali, neki se pokolebaše. Tog kritičnog dana (13.rujna 1991.) gradonačelnik Metkovića I.Margeta izjavi: Neretva će ostati oaza mira !
Ne znam je li čitao izjavu Šešelja o branju mandarina u Neretvi, ali je odbio uključiti 120 Neretljana (pripadnika MUP-a i ZNG-a Metković) u akciju Zelena tabla. Napad je odgođen. Međutim, neke već poduzete radnje nisu se dale zaustaviti: 13.9 u 17:00 sati presječen je vojni telefonski kabel Ploče – Korčula – Vis, a Mile Budiša sa svojom grupom intenzivira ometanje i prisluškivanje radio i telefonskih veze JNA. U 18:30 sati je dignut pokretni most u Omišu, te ponovno spušten. U toj situaciji probijam radio šutnju i tražim ministra Bebića.
14.9 u 8:30 sati dobivam zapovijed: Danas, bez obzira na sve plan izvršite! Konačno u 14:30 sati od ministra unutrašnjih poslova, Ivana Vekića, stiže pismeno odobrenje: Zelena tabla – danas! Kad sam proslijedio zapovijed: Sve po istom planu. Početak u 19.15 sati !, svima je laknulo. U međuvremenu, uočivši našu užurbanost, JNA je u toku noći između 13. i 14. 9 izvela dodatna miniranja i ojačala straže, a mi nismo imali vremena registrirati sve promjene. To će rezultirati izmjenom nekih planova i improvizacijama, te na koncu umanjiti ukupan rezultat akcije.
U popodnevnim satima 14. rujna sva raspoloživa prijevozna sredstva za potrebe akcije Zelena tabla, kao i vozači u stanju su pripravnosti.
18.30 sati: Blokiramo Jadransku magistralu od Makarske do Rogotina, a sve sporedne ceste su pod kontrolom MUP-a.
18.35 sati: Domovi zdravlja i sve ambulante od Metkovića do Ploča i Vrgorca su stavljene u stanje pune pripravnosti.
18.45 sati: Prekidamo sve telefonske veze, te počinjemo prisluškivati i ometati radio veze JNA.
18.50 sati: Natežemo čelične sajle između rta Višnjica i mula, te blokiramo izlaz i ulaz u luku Ploče.
19.05 sati: Prekidamo opskrbu električnom strujom čitave regije donje Neretve.
19.15 sati: Kamion sa hrvatskim vojnicima zaustavlja se pred ulazom u Male Bare. Goran iskače iz kamiona predvodeći grupu ZNG-a. Prevrće veliki JEŽ koji štiti ulaz te automatom kuca o metalna vrata. Slijedi ga B.Vuletić, čovjek divovske snage. Dočeka ga veliki kamen i iščešuje gležanj. Unatoč boli priključuje se Goranu i izdržava odlučnih pola sata. Tu je i neustrašivi Joško Tadić sa svojim policajcima, koji će odigrati ključnu ulogu u najkritičnijim momentima akcije. Stražar proviri, a Goran obznani: Opkoljeni ste ! Otvorite ulaz i predajte se ! Postupat ćemo humano. Rok predaje je 5 minuta, poslije čega otvaramo vatru ! Očito nismo previše iznenadili ove unutra, te poslije kratkog krzmanja otvoriše vrata, a Goranova grupa s otkočenim puškama trkom se rasporedi oko skladišta. Pregovori su ipak potrajali 7 minuta, a onda trojica podoficira i 16 vojnika odlože oružje i bez ispaljenog metka predaju objekt. Ovim je završena tek polovina posla. Sad nastupa utovar oružja i vojne opreme na kamiona, koji su po dogovoru pristizali. U ovaj posao Goran uključi sve vojnike koji se zatekoše u Barama, ali se zbog skučenog manevarskog prostora utovar i odvoz odvijao sporo. Iz luke se čula rafalna i topovska paljba, što je govorilo da posao s komandom garnizona i ratnom lukom ne teče glatko.
22.00 sata: Ploče nadlijeću avioni dajući na znanje da je komanda garnizona probila informativnu blokadu. U drugom naletu avioni baciše svjetleće bombe na zamračene Ploče. Čitava luka, grad i vojni objekti i naši kamioni na utovaru postadoše vidljivi kao usred podneva. Ostavši bez zaštite mraka, očekujući raketni udar, dijelom ljudstva ovlada panika. Razbježaše se.
Pokušaj prebacivanja rezervnih snaga i intenziviranja utovara tek je djelomično uspio. Nismo mogli dohvatiti sve, budući su walkie-talkie uređaji, koje smo koristili čitav dan, jedan po jedan crkavali. Do 23.00 sata ipak smo izvukli 31 kamion oružja, streljiva i opreme. U 23.10 počelo je raketiranje luke, Malih Bara, ceste Baćina- Ploče i zatečenih vozila. Već u prvom naletu teško je ranjen Ante Vrdoljak iz Sinja, vozač Jadrantransa (Napomenuti je da su u akciji Zelena tabla najveći dio tereta preuzeli vozači i kamioni Jadrantransa, koje je odlično organizirao i vodio Marko Luetić.) Odmah je preuzet od sanitetske ekipe i upućen u KBC Split. Sad nastaje trka s vremenom.
Kola hitne pomoći unatoč kolonama i brojnim krivinama udaljenost od Ploča do Omiša prelaze za jedan sat i staju. Most na Cetini je dignut. Psovke i škripa. Automobil okreće put Vrulje i Gata. Ante krvari, gubi svijest i posljednju bitku za život. U međuvremenu naleti se ponavljaju svakih 30 do 40 minuta i nastavljaju do zore. U trenucima raketiranja skakali smo u obližnje škrape i ljubili kamen, dok su preko nas letjeli komadi betona, kamenja i drvlja. Gorjela su vrata, prozori, grmlje, trava. U intervalima između napada, opaljene kose i iskidane odjeće drhtavim rukama smo grabili puške, mine, šatorska krila, bilo što i ponovo skakali u škrape. U ovoj gimnastici života, pakla i smrti, vikom i psovkama smo hrabrili sebe i izdržali do 4.00 sata. Izvukli smo još 15 kamiona razne vojne opreme i zatim napustili pakao Malih Bara. I sutradan (15.9) jugoslavenska je avijacija nastavila bombardirati skladišta i uništavati vojnu opremu kako ne bi došla u hrvatske ruke. Izlažući se smrtnoj opasnosti, neorganizirani su pojedinci upadali u skladišta i raznosili materijal, čije putove kasnije nismo mogli kontrolirati. Tom prigodom su dvojica građana poginula, a izvučen je iz uskog škripa i jedan polumrtav zastavnik JNA. Pošto se pribrao od šoka, ispričao je kako je u onoj rupi proveo 17 sati, doživio 80 udara bombi i raketa, zatim se onesvijestio. Zahvaljujući sretnim okolnostima ili dobrim zaklonima, svih 16 vojnika JNA je preživjelo raketiranje. Tako pocijepane odjeće, opaljenih lica, kose i obrva prebačeni su u hotel Narona u Metković. Poslije liječničkog pregleda i oporavka, preobučeni u građanska odijela krenuli su svojim kućama. Cijenim da je iz Bara izvučeno: 4 800 pušaka, 20 PA topova, 190 PM, veće količine zolja, 500 pištolja, tisuće tromblona, ručnih bombi, mina, raznog streljiva. Sveukupno, preko 300 tona raznog ratnog materijala. Iako rezultati u ostalim vojnim objektima nisu bili spektakularni, akcija Zelena tabla je poslije dva dana naknadnih pregovora dovela do predaje svih vojnih objekata hrvatskim vlastima, u kojima je poslije evakuacije JNA ostalo 120 kamiona i drugih vozila, 84 topa 20 i 40 mm, te mnoštvo razne vojne opreme i streljiva. Zbog toga operaciju Zelena tabla cijenim najvrjednijom i ujedno najopasnijom koju sam izvodio u domovinskom ratu.
-Što se istovremeno događalo u ostalim objektima JNA?
-U 19.05 sati Milivoj Jelić na kamionima je poveo grupu ZNG-a k bazi Šestog diviziona minolovaca. Približili smo se s namjerom pregovora o uvjetima predaje, pričao je kasnije Jelić. Na nas je odmah osuta mitraljeska vatra. Računajući i s tom mogućnošću, kamione smo obložili čeličnim limovima i bez žrtava izdržali prvi udar. Tada su sa šest usidrenih minolovaca zapucali 20 mm topovima, na sreću neprecizno. Granate su letjele iznad nas, padale po gradu i cesti. U tom je trenutku grupa V.Barbira s mora zapucala po minolovcima. U međuvremenu smo mi zauzeli povoljne pozicije i otvorili vatru. Vidjeli smo posadu kako skače s brodova i bježi u betonske zaklone na obali. Odatle su nastavili pružati žilav otpor, ali napušteni brodovi na sidrištu su nam nudili izglednije pozicije za pregovore. S presječenim komunikacijama (bar smo tako mislili), opkoljeni mornari u bazi minolovaca nisu imali baš nikakvih šansi. Očekujući da shvate bezizlaznu poziciju, a s ciljem preuzimanja neoštećenih brodova i čuvajući vlastite ljude nismo forsirali napad. Pogađanje o uvjetima predaje se odužilo na jedan zatim na čitava dva sata. Počeli smo gubiti živce, a kad su u 22.00 sata preko nas preletjeli avioni i bacili svjetleće bombe, shvatili smo da smo izigrani.
Sad smo možda imali vremena tek onesposobiti minolovce. Zapucali smo po njima iz svega što smo imali. Tri su minolovca planula, a četvrtog je Suad Hasanbašić probušio ispod vodne crte tek uzetom zoljom iz skladišta Malih Bara i onesposobio za manevar. Plamen s minolovca spojio se s bljeskovima svjetlećih bombi, a onda poče raketiranje. Uskoro su dojurili torpedni čamci (vjerojatno s Visa), presjekli čeličnu sajlu i otvorili izlaz iz luke. Time je naša akcija okončana.
Ni s komandom garnizona nismo imali više sreće. U noći odgođene akcije (13./14.9.) izgubljen je moment iznenađenja, te je JNA dodatno minirala sve prilaze komandi i našu aktivnost zadržala na odstojanju. Poziv na predaju dočekan je rafalnom paljbom, na koju smo mi uzvraćali držeći komandu u okruženju sve do preleta aviona i početka raketiranja. Tada smo se povukli na polazne položaje.
Iz navedenog slijedi da kombinirani napad na garnizon Ploče nije bio iznenađenje za JNA, pa začuđuje brza predaja skladišta u Malim Barama ?
Akcija Zelena tabla nije nikad u cijelosti provaljena, a kad je prestala biti iznenađenje, ostalo je premalo vremena i ljudstva i prostora (JNA garnizon je bio praktično opkoljen) za uspješno suprostavljanje. Skladišta u Malim Barama su bili primarni cilj, i mi bismo ga ostvarili bez obzira na žrtve. Nije ih bilo zahvaljujući našem čovjeku koji se nalazio u objektu i pripremao predaju. To je onaj zastavnik za kojim smo tragali i izvukli iz škripa. Nađen je u potpunom šoku, koji je doživio ne samo zbog raketiranja nego i moralnih dilema. Istražujući generalije svih vojnika u Barama, saznali smo kako upravo taj zastavnik ima zeta u našim postrojbama. Psihološkim marketingom smo ga privoljeli na suradnju, jamčili anonimnost, a kasnije osigurali egzistenciju.
-A gdje ste se Vi nalazili za vrijeme čitave akcije?
-Rukovodio sam akcijom iz prostorija MUP-a Ploče, sve do prvog raketiranja. U 23.10 sati sam napustio štab i dojurio u Male Bare, te s Goranom nastavio rad u intervalima raketiranja do 4.00. Tada sam fizički i psihički iscrpljen, s najizdržljivijim sudionicima akcije napustio Bare.
-Kako danas, s vremenske distance ocjenjujete uspjeh akcije Zelena tabla?
– Da je akcija završila rezultatom postignutim do 4.00 sata 14.9., dao bih joj ocjenu dobar. Međutim, kroz iduća dva dana upornim pregovorima uvjerili smo JNA da ne može održati ni objekte ni ljudstvo u Pločama; 17.rujna 1991. Ploče su i službeno oslobođene, a svi objekti s preostalom opremom su predani u ruke hrvatskih vlasti. Unatoč nekim pogrešnim procjenama i mjestimičnom oklijevanju, ukupne materijalne rezultate povećava i moralni efekt oslobađanja, te ih vrednujem vrlo dobrim. Riskirajući život Hrvoje Šakota je kamerom pratio našu akciju, te je već 16.9. 1991. verificirana na HTV-u. Taj moralni učinak cijenim jednako vrijednim materijalnom učinku, a on je vojnom opremom ojačao naše snage u Dalmaciji za čitavih 150%. Zelena tabla je imala i strateške posljedice, osujetivši namjere JNA da prodre iz Mostara dolinom Neretve i odvoje južnu Dalmaciju.
-Jeste li u Domovinskom ratu imali još vrućih susreta s neprijateljem?
– Sva moja aktivnost u Domovinskom ratu, čak i kad nisam držao automat u ruci, bila je vruća. Za Ploče je također vezana akcija Zbrojovka, koja je izvršena 22./23. 7 1991. Tada smo iz izvoznog kontingenta oružja oduzeli 2 000 pušaka i 126 tona streljiva. Tim oružjem je naoružana 113. br. ZNG-a u Šibeniku s 860 pušaka i 35 tona streljiva; 4. br. ZNG-a sa 650 pušaka i 40 tona streljiva, druge brigade i postrojbe HV u Dalmaciji, a dio je upućen i u Zagreb za osiguranje predsjedničkih dvora ( o akciji zbrojevka u svemu je bilo upoznato Ministarstvo obrane i zapovjednik 4. br. ZNG-a general u mirovini Ivo Jelić, koji su i vodili akciju). Za uspjeh obiju akcija dugujem zahvalnost ne samo ljudima uz mene, nego i čitavome narodu doline Neretve, bez čije potpore akcije ne bi uspjela. Zbog konspirativnih razloga nismo ih smjeli obavijestiti o predstojećim akcijama. Strpljivo su podnijeli dane neizvjesnosti, strahujući za goli život.
– Gospodine generale, školovali ste se za mornaričkog oficira, a nosite čin časnika kopnene vojske?
– Hrvatskoj vojsci prišao sam 28. 4. 1991. kada smo u Vili Dalmaciji u Splitu osnovali 4. br. ZNG-a. Tada HRM nije postojala, te sam svoje znanje i snage dao na stvaranje, organiziranje i vođenje kopnene vojske. Kada sam predložen za viši čin, odobren mi je izbor, te sam zbog navedenih razloga odabrao generalski čin, umjesto admiralskog, koji bi mi po izobrazbi pripadao. Doživio sam hrvatsku državu i priznanje ljudi s kojima sam ratovao. Sad zadovoljno koračam posljednjom dionicom svoga životnog puta.
Nastavak donosimo u petak 3. ožujka 2023.
