U dogovoru s autorom, gosp. Rankom Barbirom objavljujemo u segmentima kroz članke knjigu PLOČANSKE PRIČE IZ DOMOVINSKOG RATA: Istina o Lučkoj gardi. Peti dio donosi priču o Hrvatskom poneretvlju u Domovinskom ratu. Njegovom području, stanovništvu i počecima obrambenih priprema.
Hrvatsko poneretvljese pruža od granice Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, oko 1 km od Metkovića,pa do ušća rijeke Neretve u Jadransko more,a obuhvaća nizinsku deltu,krški rub i obalni pojas. Ima 415 km2.Godine 1991. upravno je bilo podijeljeno na općine Metković i Ploče, u kojima ja obitavalo oko 34.000 stanovnika. Danas cijeli kraj pripada u Dubrovačko-neretvansku županiju i administrativno ja podijeljen na tri grada – Metković,Ploče i Opuzen, i četiri seoske općine –Kula Norinska, Pojezerje, Slivno-Ravno i Zažablje. Za ovo područje u uporabi su i nazivi Donje neretvanski kraj,Delta Neretve, Neretvanska delta, Donja Neretva, Neretvanska krajina, Dalmatinska Neretva, Poneretvlje ili samo Neretva. Hrvatsko Poneretvlje ima iznimnu prometnu važnost u prometnom sustavu Republike Hrvatske zato što se dolinom Neretve pa dolinom Bosne povezuje Jadransko more s Panonijom. Tu se križaju kopneni i vodeni putovi. Na taj se transverzalni smjer slijeva niz cesta prema obima obalama rijeke Neretve. Sve to pogodovalo je razvijanju prometnog i trgovačkog gospodarstva. Osim toga Poneretvlje je agrarno jedan od najvrednijih krajeva Dalmacije. Zbog toga su se u prošlosti za to područje otimali razni osvajači. Onaj tko je u svojim rukama imao donji tok rijeke Neretve, imao je u rukama zapravo cijelu južnu Hrvatsku te cijelu dolinu Neretve, žilu kucavicu cijele BiH. I velikosrpski agresor znao je to pa je pokušao ovladati hrvatskim Poneretvljem, a putem toga i susjednim područjima te cijelom BiH.
HRVATSKO STANOVNIŠTVO
Područje hrvatskog Poneretvlja narodnosno je jedan od najhomogenijih dijelova Republike Hrvatske. U ogromnoj većini naseljava ga hrvatsko pučanstvo, koje je osim u dva sela ( Glušcima i Mihalju ) u svim naseljima cijelog kraja bilo apsolutna većina. Godine 1991. U tadašnjoj općini Metković obitavalo je 22.818 stanovnika od čega 21.292 Hrvata. U tadašnjoj općini Ploče živjelo je 13.008 stanovnika od čega 11.091 Hrvat. Identičan je bio narodnosni sastav Poneretvlja i stoljećima unazad. Usprkos tome taj su kraj uvijek u svim velikosrpskim planovima uvrštavali u sastavni dio Velike Srbije.
POČETAK OBRAMBENIH PRIPREMA U HRVATSKOM PONERETVLJU
Početaksrpske oružane pobune u Hrvatskoj stanovništvo Poneretvlja, uostalom, kao i u drugim dijelovima Hrvatske dočekalo je goloruko. Naime, samo nekoliko dana prije no što je Hrvatska demokratska zajednica ( HDZ ) preuzela vlast u Hrvatskoj, JNA je do 22. Svibnja 1990. Oduzela cjelokupno oružje Teritorijalne obrane (TO) Hrvatske i pohranila ga u svoje skladišta. Učinjeno je to na osnovi naredbe načelnika Generalštaba Oružanih snaga SFRJ od 14. Svibnja 1990. „radi sigurnog smještaja i čuvanja naoružanja i municije Teritorijalne odbrane“. Bilo je to grubo miješanje u hrvatski državni suverenitet jer je za TO, prema Ustavu Jugoslavije bilo nadležno republičko vodstvo. Naime za razliku od postrojbi JNA, postrojbe TO-a i njihovo naoružanje pripadali su u nadležnost svake jugoslavenske republike posebno. Bile su to svojevrsne vojske republika kojima su mogle upravljati vlasti svake republike napose. Stoga su sustav TO-a Hrvatske i njegovo naoružanje velikosrpski planeri vidjeli kao potencijalno najopasniju prepreku planiranoj oružanoj agresiji na Republiku Hrvatsku. Interesantno je spomenuti da je oružje TO Metkovića oduzeto istog dana kad je naredbe izdana, 14.svibnja, a da je oduzimanje oružja u ostalim južnohrvatskim općinama počelo idućih dana.
Uzrok tome vjerojatno su bili izborni rezultati, jer je u Metkoviću pobijedio HDZ, a u Pločama i Makarskoj Socijalna–demokratska partija (SDP). Oružje TO vojnim je kamionima odvezeno u vojno skladište Male bare, uz obrazloženje da ne postoje dobri uvjeti za čuvanje i održavanje oružja u Metkoviću. U to skladište tijekom idućih dana pohranjeno je i oružje TO-a Ploča,Makarske i Vrgorca. Prema tvrdnji prof. Ivice Gabrića, tadašnjeg predsjednika HDZ-a Metkovića, djelatnici štaba TO Metkovića pokazali su se prilikom tog otuđivanja oružja više nego revni. Naime, potrudili su se oduzeti i oružje koje je bilo pohranjeno i po neretvanskim poduzećima (Betonu, Razvitku i dr.) te ga predati u skladište Ploče, premda u mnogim dijelovima Hrvatske JNA to oružje nije oduzimala. Takvim postupanjem djelatnika štaba TO-a Poneretvlje je posve razoružano. Interesantno je prisjetiti se ponašanja štabova TO u Sloveniji, koji su se u isto vrijeme čak i uz prijetnju oružjem oduprli oduzimanju svog oružja, što se u Hrvatskoj nigdje nije dogodilo. Da bi se formalno zadovoljilo zahtjev Republike Hrvatske za nadzor nad „njenim naoružanjem“, JNA je dopustila da rukovoditelji ratne rezerve štabova TO jednom tjedno obilaze oteto naoružanje da bi se uvjerili da je njihovo naoružanje „na mjestu“. Time se željelo „uspavati“ one snage koje su se otvoreno suprostavljale oduzimanju oružja TO-a.
Također je hrvatsko Vrhovništvo general armije Veljko Kadijević umirivao tvrdnjama da postoji mogućnost da se oružje vrati, ako republike osiguraju „ dobre uvjete zaštite“. No to je bila samo obmana. No i bez oružja TO-a u svim krajevima Hrvatske odmah nakon izbijanja velikosrpske pobune u kolovozu 1990. Otpočele su obrambene pripreme. Ni Poneretvlje nije bilo iznimka. Dapače, s obzirom na situacijučinilo se da je u tim trenutcima Poneretvlje jedno od ugroženijih područja Hrvatske. Naime, u dolini Neretve i oko nje bilo je niz iznimno snažnih vojnih garnizona JNA (Mostar,Čapljina,Ploče,Trebinje, Bileća), odakle se zbog sve aktivnije uloge JNA u oružanoj pobuni i agresiji, mogla očekivati oružana intervencija. Uz to, i događanja u susjednoj Hercegovini, gdje je sve očitija bila militarizacija Srba istočne Hercegovine, stvarala su dodatnu bojazan. Naime, u neposrednoj blizini Metkovića kao pograničnog grada, od tri čapljinska sela: Prebilovci, Tasovčići i Klepci, otpočelo se stvarati snažno velikosrpsko uporište, koje je počelo opasno ugrožavati normalan život hrvatskog pučanstva i hercegovačkog i hrvatskog Poneretvlja. Zbog toga je postojala opravdana bojazan da bi zajednički mogli upasti istočnohercegovački Srbi i postrojbe JNA.
Stoga su i u Poneretvlju počele određene obrambene pripreme odmah nakon demokratskih promjena. Tako je već u svibnju 1990. Iz Zagreba došao saborski zastupnik Luka Bebić i vodstvu HDZ-a Metković prenio poruku premijera Manolića, da bi u sklopu vatrogasne postrojbe trebalo početi organizirati svojevrsnu poluvojnu postrojbu koja bi bila na raspolaganju novim općinskim vlastima. Naime, u to vrijeme , kad se HDZ tek pripremao za preuzimanje vlasti, nije se imalo odveć povjerenja u strukture policije i TO-a, te se željelostvoriti neku vrstu novih sigurnosnih postrojbi koje bi, ako treba i oružano, podržalo nove, demokratski izabrane organe vlasti. No ta postrojba u sklopu vatrogasne postrojbe Metković nije oformljena, ponajviše zbog pitanja tko će imati zapovjedne ovlasti. Naime, čini se da je postojao određeni sukob između lokalnog vodstva HDZ-a i pripadnika HDZ-a koji su ušli u Sabor i Vrhovništvo. Taj sukob začeo se oko pitanja imenovanja čelnika općinskog vodstva, a nakon pobjede HDZ-a na općinskim izborima. Posljedice toga sukoba imat će kasnije loše posljedice tijekom formiranja obrambenih struktura Poneretvlja. I premda je odbačen prijedlog da se u sklopu vatrogasaca formira oružana postrojba, vodstvo općinskog i gradskog HDZ-a ipak je oformilo ilegalni oružani odred od oko 30-ak osoba, pripadnika HDZ-a. Grupa je bila i naoružana , uglavnom pištoljima, a mogla se u slučaju potrebe aktivirati u bilo kojem trenutku.
Paralelno s osnivanjem ove stranačke postrojbe, općinsko vodstvo počelo je sastavljati tajne popise potencijalnih dragovoljaca na koje se moglo računati u
slučaju potrebe. Ti dragovoljci postupno su trebali ulaziti u policijske postrojbe te kroz njih, prema potrebi oružano djelovati u obrambene svrhe…
…I u Pločama (tada još uvijek Kardeljevo) održana je izvanredna sjednica predsjedništva općine i izvršnog vijeća s koje je također upućena puna podrška vrhovništvu i vladi hrvatske „u nastojanju da ne dozvole stvaranje bilo kakve autonomije na njezinom političkom prostoru .“
Vodstvo HDZ-a Ploča također je zasebno uputilo podršku Vrhovništvu i prosvjed zbog „uplitanja JNA koja je presretanjem helikoptera onemogućila organe unutrašnjih poslova u Hrvatskoj u obavljanju dužnosti na osiguranju reda i mira u Hrvatskoj. Tim činom je JNA suspendirala legalnu i legitimnu odluku hrvatske vlasti, pa se time jasno vide i avanturistički elementi vojnog uplitanja za što se odgovornost mora snositi.“ Konkretni potezi u kreiranju obrane počeli su neposredno nakon tih prosvjeda.Već 17. kolovoza 1990. (tj. Na dan početka „balvan revolucije“) Izvršno vijeće općine Metković utemeljilo je ratno vijeće…
…I u Pločama su u to vrijeme već počele prve obrambene pripreme. No tamo su uvjeti za poduzimanje bilo kakvih obrambenih poteza bili puno lošiji nego u Metkoviću. Naime, utjecaj vrlo snažnoggarnizona JNA stacioniranog u tom gradu bio je vrlo jak, a kontraobavještajna služba u Pločama bila je još aktivnija nego u Metkoviću. Uz to, pristalice ideje o organiziranju otpora nisu imali povjerenja u tadašnju općinsku vlast. Samo zapovjedništvo TO općine bilo je jako pasivno, a u njemu su bile djelatne osobe na koje se , u ustroju obrane nije moglo osloniti.
Posredno to dokazuje i teški fizički obračun koji se dogodio između jednog djelatnika TO-e Ploča i jednog člana HDZ-a, a sukob je, čini se, bio ideološki. No ipak se pristalice obrambenih priprema počinju aktivno angažirati, te se 24.siječnja 1991. U Pločama ustrojava „Lučka garda“, jačine jednog voda od dva odjeljenja, stalna postrojba s poluvojnim ustrojem koju je isprva sačinjavalo 18, a potom 21 osoba. Osnivači „Lučke garde“ bili su generalni direktor Luke Ploče Ivica Pavlović i njegov zamjenik Zdenko Jelavić, kapetan lučke dizalice „Birina“ Mladen Milošević-Braco, Miljenko Bogeljić,Velimir Barbir, Srećko Erak i Slavko Vitanović. Osnovna zadaća te postrojbe bila je zaštita Luke Ploče, no kasnije se ona angažirala i na drugim zadaćama, kao što su prikupljanje informacija o djelatnosti vojske u Pločama. Pripadnici te postrojbe odlazili su na dogovore o organiziranju i naoružavanju, u Metković, Ljubuški, Dubrovnik i Split.
Na čelu „Lučke garde“ bio je kapetan Mladen Milošević – Braco, zapovjednici dva odjeljenja voda bili su Vlado Kiš i Tomislav Bule, a ostali pripadnici bili su: Dalibor Granić, Branko Barbir, Zdravko Ivičević, Ranko Barbir, Miško Katić, Joško Bebić, Ivica Bebić, Joško Malić, Vjekoslav Begović, Josip Mataga, Veljko Peko,Andrija Buntić, Žarko Raguž, Neven Delić, Stipe Štrbić, Neven Franičević, Rade Vizintini, Neven Glamuzina. najveću podršku u djelovanju „ Lučka garda“ nalazila je u upravi i među djelatnicima „Luke Ploče“. Luka Ploče tijekom cijelog Domovinskog rata, pa i u doba najvećih kriza, imala je važnu ulogu u podršci, a sveukupna sredstva i mehanizaciju stavila je na raspolaganje hrvatskoj obrani.
No usprkos tome organizacija rada grupe, njezin ustroj, obuka i naoružavanje išli su dosta sporo zbog objektivnih razloga.
Paralelno s tim pripremama na lokalnojrazini, tijekom jeseni 1990. Iz Splita se počelo povezivati sve sekretare za poslove Narodne obrane u tadašnjoj Zajednici općina Split, koja je obuhvaćala sve općine od Paga do Dubrovnika.Inicijativa je potekla od splitskog sekretara Sekretarijata narodne obrane Mladena Bujasa, a željelo se stvoriti jedinstveni obrambeni sustav Dalmacije. Prema napucima iz Splita svi sekretari u svojim su općinama počeli stvarati obrambene jezgre po mjesnim zajednicama, koje su u određenom trenutku trebale preuzeti obranu. U te pripreme uključeni su i voditelji postrojbi teritorijalne obrane u koje se moglo imati povjerenja, a na čemu je posebice radio zapovjednik štaba TO Splita, tada umirovljeni potpukovnik JNA, a kasnije prvi zapovjednik 4.brigade ZNG-e, Ivo Jelić. U osnovi bio je to pokušaj uporabe organizacijskog sustava TO i narodne obrane za stvaranje Hrvatske vojske. No krajem 1990. Orijentacija obrane okrenula se prema MUP-u kao legalnoj instituciji, a dotadašnji „zaštitni odredi“ , koje se pokušavalo organizirati kroz sekretarijate narodne obrane, prešli su pod MUP i dobili status rezervne policije.
TO kao druga oružana formacijau nadležnosti Republike Hrvatske uglavnom je odbačena kao oslonac pri formiranju obrambenih snaga. Naime, hrvatsko Vrhovništvo, posebice predsjednik dr. Tuđman, bili su protiv oslanjanja na institucije TO-a. Više je razloga tome. Prvi najosnovniji bilo je nepovjerenje u zapovjedni kadar TO-a. Nije to bilo bez osnove. Kao dokaz možemo navesti i to što je Republički štab TO Republike Hrvatske, zajedno sa svojim zapovjednikom štaba, generalom Zdravkom Novoselićem, ostao da kraja svog postojanja, do rujna 1991.
Vjeran Beogradu i uskraćivao bilo kakvu suradnju i poslušnost demokratski izabranoj vlasti Hrvatske. Nije baš bilo previše povjerenja ni u zapovjedni kadar TO-a na lokalnoj razini, kojemu se kao poseban grijeh spočitavalo to što je u proljeće 1990. Čitavo naoružanje TO-a Hrvatske predao JNA.
U dosta slučajeva predali su čak i više na što su tražili, oduzimajući i oružje od radnih organizacija. Donoseći u rujnu 1991. Odluku o raspuštanju štabovaTO-a, i otpuštanju njihovih radnika predsjednik Hrvatske dr.Tuđman ponašanje je osoblja štabova TO-a operativnih zona ocijenio kao „ odbijanje suradnje s legalnim organima Republike Hrvatske u poslovima obrane.“
