U zadnje vrijeme dnevni mediji su u više navrata pisali o planovima za razvoj projekta termoelektrane Ploče. Tako je u jednim dnevnim novinama osvanuo i intervju sa Damirom Begovićem, stručnim savjetnikom tvrtke koja je nositelj razvoja TE Ploče i Davorom Škrlecom, potpredsjednikom ORAHa i profesorom na FERu. S obzirom da je intervju prezentiran u obliku izravne debate o potrebi i koristi za izgradnjom termoelektrane, interesantno je pratiti kako se kroz ovakve situacije i dalje pokušavaju prezentirati teze i argumenti koji su možda vrijedili prije 10 godina, međutim u današnje vrijeme su apsolutno netočni i navode razvoj cijelog sektora u smjeru koji je ekonomski i energetski neodrživ i dugoročno štetan.
Tako g. Begović u debati koristi argument uvoza električne energije kao potrebu za izgradnjom termoelektrane. Pri tome zanemaruje činjenicu da prilikom proizvodnje električne energije iz termoelektrane na ugljen gorivo mora biti uvozno. Iako proizvodnja električne energije na uvozno gorivo u termoelektrani stvara određenu dodanu vrijednost, vrlo je upitno da li je ista opravdana kada se u obzir uzmu eksterni utjecaji na okoliš, kao i utjecaj na daljnji razvoj obnovljivih izvora energije i ulaganje u razvoj industrije koja je budućnost. Trebala li nam uvozna oprema i uvozno gorivo, kada paralelno možemo koristiti svoje primarne izvore energije i dalje razvijati proizvodnu industriju u smjeru novih tehnologija?
Naravno, kao argument se spominje i nestalna priroda obnovljivih izvora energije – danas već lajt motiv koji puno energetičara voli povlačiti kao argument. Zanemarujući činjenicu da su tehnička i ekonomski prihvatljiva rješenja za stabilno upravljanje elektroenergetskim sustavom baziranom na obnovljivim izvorima energije već prisutna na više lokacija diljem svijeta. Kao i da Hrvatska još uvijek ima premalo razvijen sektor za takve brige – barem u ovom trenutku. Jer obnovljivi izvori nisu samo sunčane elektrane i vjetroelektrane, nego i hidroelektrane, elektrane na biomasu i bioplin, itd. A sve te elektrane zajedno se mogu jako dobro nadopunjavati uz pravilno planiranje proizvodnje i potrošnje.
Naravno, spomenuta je i cijena navodno jako jeftine energije iz TE na ugljen, makar su danas vjetroelektrane konkurentne bilo kojem drugom izvoru energije, a od većine njih proizvode i značajno jeftiniju električnu energiju, dok istovremeno sunčane elektrane ulaze u zonu konkurentnosti. Proizvodna cijena elektrana iz ugljena danas ovisi o jako puno faktora koji su vezani za investicijske troškove, ali za razliku od obnovljivih, i za dugoročnu cijenu goriva, cijenu emisija, ostale eksterne troškove, itd. Drugim riječima, dugoročno je vrlo neizvjesno koja je zapravo proizvodna cijena iz takvih elektrana.
Tako da je izuzetno niska cijena iz elektrana na ugljen koja se spominje u članku u današnje vrijeme lijepa želja, ali dugoročno vrlo upitna tvrdnja (posebno kada je gorivo uvozno). Isto se odnosi i na spomenuto “značajno” zapošljavanje, posebno kada studije u EU pokazuju da su u današnje vrijeme upravo elektrane bazirane na obnovljivim izvorima energije (pa tako i vjetroelektrane i sunčane elektrane), radno najintenzivnije tehnologije u energetskom sektoru – a ne veliki termoenergetski objekti na fosilna goriva.
Kao dodatni prilog u nastavku objavljujemo i objavu za medije ORAHa sa temom TE Ploče u cijelosti:
GRADI LI SE TE NA UGLJEN U PLOČAMA ZBOG MOSTARSKOG ALUMINIJA ILI ENERGETSKIH POTREBA HRVATSKIH GRAĐANA?
Davor Škrlec, potpredsjednik ORaH-a, Božana Zadro, potpredsjednica ORaH-a, i Vladimir Lay, predsjednik Središnjeg programskog foruma ORaHa, danas su na press konferenciji u Zagrebu upozorili kako se posljednjih 15 godina energetska politika u Hrvatskoj ne provodi u javnom interesu dugoročnog održivog razvoja Hrvatske, ugrožava sigurnost opskrbe energijom i razvoj gospodarstva Hrvatske. Posljednji primjer takve politike je pokušaj da se uz podršku Ministarstva gospodarstva pokrene postupak izmjena i dopuna Prostornog plana Dubrovačko-neretvanske županije u svrhu izgradnje termoelektrane na ugljen snage 800 MW u luci Ploče. Vrlo neobično za ministarstvo koje nas je netom prije desetak dana uvjeravalo kako su ispitivanja jadranskog podmorja od tvrtke Spectrum pokazala kako će Hrvatska, citiramo „postati mala Norveška“ , do 2020. godine zbog otkrivenih zaliha nafte i prirodnog plina. Pravi razlozi za ovu inicijativu Ministarstva gospodarstva RH međutim nisu nijedan od onih koji se navode u službenom obrazloženju. Dubrovačko-neretvanska županija se opredijelila da će svoj energetski razvoj temeljiti na obnovljivim izvorima energije, a istom smjeru ide i susjedna Splitsko-dalmatinska županija koja je prošle godine donijela prostorni plan u kojem se samo za vjetroelektrane predviđaju lokacije za 1000 MW i sunčane fotonaponske elektrane 500 MW. Današnja potrošnja električne energije u te dvije hrvatske županije kao i projekcije za budućnost uz primjenu mjera energetske učinkovitosti ne zahtjeva izgradnju ovakve termoelektrane na ugljen. Pravi potrošač električne energije za kojeg bi se gradila termoelektrana nije u Hrvatskoj nego u susjednoj državi, Aluminij d.d. u Mostaru. Povijest problema koji Aluminij d.d. ima s električnom energijom počinje za javnost od štetnog ugovora s HEP-om i zbog kojeg je tadašnji direktor Ivan Mravak dobio pravomoćnu sudsku kaznu zatvora. Zatim slijedi pokušaj izgradnje termoelektrane snage 500 MW na lokaciji u Mostaru i od koje se konačno odustaje nakon protivljenja građana Mostara. Paralelno se pokušava pokrenuti projekt TE Kongora na lignit između Tomislavgrada i Posušja – opet protivljenje građana. Vrhunac međunarodne kompromitacije Hrvatske je pokušaj da se u tajnosti sklopi ugovor s HEP-om prije ulaska Hrvatske u članstvo EU za povlaštenu cijenu isporuke električne energije. Kad su svi ti pokušaji propali samo je trebalo pričekati donošenje Zakona o strateškim investicijama u Hrvatskom Saboru, zloupotrijebiti Strategiju energetskog razvoja Hrvatske i dezinformirati stanovništvo u neretvanskoj dolini, te problem riješiti izgradnjom termoelektrane na ugljen u luci Ploče, jer bi ugljen za tu elektranu ionako dolazio preko iste luke. Zato investitorima i nije teško obećavati kako će termoelektrana besplatno davati toplinu za grad Ploče i staklenike. Osnovni postulat ekonomije je: „ne postoji besplatan ručak“, prema tome i u ovom slučaju nema besplatne energije – trošak koji bi građani platili je skriven negdje drugdje i plaćali bi ga u budućnosti generacijama. Svjesni smo da u Aluminij d.d. Hrvatska država ima vlasničke interese, ali onda probleme treba rješavati s vlastima države u kojoj se nalazi Aluminij d.d., a ne zbog svoje nesposobnosti pregovaranja i zaštite interesa problem prebacivati na građane Hrvatske koji su isto tako pritisnuti krizom i nezaposleni.
Priliku za ovakve i slične projekte koji se planiraju u Hrvatskoj resorno Ministarstvo gospodarstva provodi kontinuirano posljednjih godina pogodujući raznim interesnim skupinama donošenjem podzakonskih akata koji ne prolaze Saborsku proceduru, a često i vješto zaobilaze procedure savjetovanja sa zainteresiranom javnošću. Ministarstvo je tim radnjama dobilo i partnera u Centru za praćenje energetskog sektora i investicija (CEI) u kojem je nastao novi Nacionalni akcijski plan za obnovljive izvore energije do 2020. godine i novi Tarifni sustav za obnovljive izvore energije. U javno dostupnim intervjuima ministar Vrdoljak i Barbara Dorić, u to vrijeme voditeljica projekata u CEI, a danas na čelu Agencije za ugljikovodike uvjeravaju javnost kako je nužna revizija ciljeva iz Strategije i da su te izmjene napravljene upravo Nacionalnim akcijskim planom za OIE. Pritom zaboravljaju spomenuti obvezu iz Zakona o energiji (NN 120/2012) da je Vlada RH na prijedlog resornog ministarstva temeljem Strategije trebala donijeti Provedbeni plan strategije i da svi nacionalni energetski programi proizlaze iz ta dva krovna dokumenta. U tom uvjeravanju zaboravljaju da su prekršili isti Zakon o energiji, jer ako se uoči potreba za revizijom Strategije ili Provedbenog plana Vlada RH je obvezna podnijeti Saboru izvješće i predložiti Saboru izmjenu Strategije i/ili Provedbenog plana. Pitamo se postoji li odgovornost za one koji svjesno krše zakone Republike Hrvatske i obmanjuju javnost. Što je zapravo posljedica novog Nacionalnog akcijskog plana za OIE koji je protuzakonito donesen? Zaustavljaju se projekti vjetroelektrana uvođenjem administrativnog ograničenja od 400 MW. Novim tarifnim sustavom za poticanje OIE blokiraju se sunčane fotonaponske elektrane kroz kvote i apsurdnu proceduru prijave projekata. Prema riječima ministra Vrdoljaka „potiču se elektrane na biomasu, bioplin i male hidroelektrane jer se na taj način razvija poduzetništvo i potiče regionalni razvoj“. Zbog toga očekujemo odgovor ministra Vrdoljaka je li poticanje regionalnog razvoja Osijeka i Slavonije, davanje podrške izgradnje termoelektrane na plin u Osijeku umjesto termoelektrane na biomasu, kako će farme krava koje u Hrvatskoj svakodnevno nestaju proizvesti bioplin, i postoje li još neke lokacije za male hidroelektrane osim onih za biološki minimum HEP-ovih velikih hidroelektrana. Odgovori na ta pitanja nas interesiraju zbog toga što nam je ostalo još 5% da dostignemo cilj od 20% udjela OIE u ukupnoj potrošnji i da li Hrvatska to može napraviti do 2020 ? Nakon 2020. netko će nas u EU pitati jesmo li ispunili uvjete ugovora koje smo potpisali, ali očito neki nisu zabrinuti kakav ćemo dati odgovor na to pitanje i koliko će nas to koštati – ne zbog mogućih penala, nego zbog propuštenih prilika da pametnom energetskom politikom osiguramo blagostanje građanima Hrvatske.
Autor: Edo Jerkić, www.vjetroelektrane.com via lijepa-nasa.bloger.index.hr
Foto: Wikipedia
