Naš Pločanin Alen Kajmović, izvršni direktor u Međimurje PMP-u, dao je intervju za Međimurske novine, koji dijelimo ispod:
1970-ih godina naša pamet i znanje su u Egiptu gradili najveću hidroelektranu na svijetu, danas su nam najveći most u Hrvatskoj gradili Kinezi. To je rezultat sustava koji imamo danas.
Sektor građevine je nekako uvijek prvi na udaru kada dolazi do kriznih situacija svih vrsta, a ponajprije kada govorimo o gospodarskim krizama i različitim poremećajima na tržištu. Iako velika većina na nas gleda s blago podignutom obrvom ostavljajući otvorena vrata koječemu, istina je kako smo pod konstantnim pritiskom bilo tržišta, bilo cijena materijala bilo različitih mjera koje onda još dodatno podižu cijene kvadrata. To se posebice odnosi na stanogradnju odnosno, na kraju krajeva sve je to rezultat i objektivnih situacija koje su posljedica dugogodišnje politike nedjelovanja. Međimurje PMP je kao tvrtka u svojem poslovanju najviše orijentirana na privatni sektor, punu proizvodnju industrijskih hala i pogona, što ima svojih prednosti, ali i dalje na plećima nosi jednake probleme kao i svi drugi u branši. I svi ti problemi nisu od jučer, a s godinama su se samo gomilali jer se jako malo rješenja stavljalo na stol za spas ne jedne tvrtke, nego cijelog sektora.
Danas se tema produktivnosti u poslovanju u Hrvatskoj nikako ne može promatrati ili komentirati s jednog aspekta, nego samo kao sumu više okolnosti koje su u kombinaciji donijele i to da gradevinski sektor danas nema ljude s kojima bi radio. Ogroman je manjak radne snage, a time se još nije otvorila tema znanja koje bi trebalo pratiti taj rad.
Kako ste i sami napomenuli, tvrtka ste koja je u punom smislu proizvodna, koja ima svoj pogon i trenutno gotovo 350 zaposlenih pa je nekako za pretpostaviti kako Vam je produktivnost u fokusu, jer upravo ona definira samo poslovanje. Kakva je situacija u Međimurje PMP-u, kako se nosite sa svime, a posebno u kontekstu produktivnosti?
O produktivnosti u Hrvatskoj, različitim usporedbama i omjerima poput onih kako je njemački radnik 3 puta produktivniji od hrvatskog radnika slušamo(o) već godinama i imam osjećaj kako je netko stavio sve na ponavljanje te se svake godine negdje u isto vrijeme dotični razbacuju raznoraznim brojkama, postotcima… Kao da se svake godine otkrije nešto novo, a u biti ulaganie u one temeljne promjene, poput sustava obrazovanja, je izostalo ili je svedeno na margine na način da se o nečemu priča .samo radi priče, a ne radi stvarnog posla i promjene u funkcioniranju sustava. Jer kada se govori o prosječnoj produktivnosti gospodarstva jedne države, moramo gledati više faktora koji utječu na istu.
Jedan je struktura ključnih sektora i njihov utjecaj na te ukupne prosječne brojke, potom stanje, organizacija te strukturiranost i povezanost obrazovnog sustava s onim realnog gospodarstva i na kraju omjeri zaposlenih u pojedinim sektorima kao npr. onima u državnoj upravi s onim u realnom sektoru.
A sada Vi meni recite u kojim je od tih triju točaka napravljen iole kvalitetan iskorak u posljednjih 10 godina?
Što se tiče Međimurje PMP-a, produktivnost je naravno naš apsolutni prioritet u smislu da s planiranim, organiziranim i cilju usmjerenim aktivnostima dođemo do toga da u istoj jedinici vremena napravimo više, a zadržimo kvalitetu i ostanemo u okv1ru zadanih, ugovorenih rokova. Na tome se intenzivno radilo posljednjih godinu dana i prve prave rezultate smo dobili u prvom kvartalu 2023. godine. A oni su za nas izvrsni i pokazuju kako se može, čak i u ograničenim uvjetima prostora i opreme koja je već poslužila svojoj svrsi, ostvariti dvoznamenkasti rast u proizvodnji, u produktivnosti. Sve to rezultira našim planovima nabave nove, suvremenije opreme, ulaganja u ljude i unapređivanje procesa proizvodnje bez kojih nijedna tvrtka nigdje na svijetu ne može računati na budući rast i uspjeh.
Govorite o faktorima koji utječu na produktivnost, a koji se ne dotiču samog proces proizvodnje. Možete li to dodatno objasniti?
Sve su to elementi koji utječu na produktivnost. Neki na onu prosječnu o kojoj sam govorio prije, a neki direktno i na onu koja se tiče tvrtke u kojoj radim i mojih ljudi u njoj. Dakle, kada govorimo o prosječnoj produktivnosti radnika u Hrvatskoj onda moramo napomenuti kako su dobar dio hrvatskoh gospodarstva niskoproduktivni sektori povezani s turizmom, a sektori s visokim potencijalom produktivnosti, kao što je industrijska proizvodnja, imaju manji udio. Nadalje, i sam Damir Novotny u jednom svojem intervjuu iznosi notornu činjenicu te tvrdi kako nam je gotovo 50% svih radnih mjesta u državnom sektoru ili o njemu ovisi, pa se viđe ne možemo mjeriti s npr. Slovencima, a kamoli Nijemcima ili Austrijancima. I ono što se Novotny pita je jednako bitno, a to je što dobivamo i kakva je kvaliteta javnih usluga za goleme iznose poreza i doprinosa… Nadalje, kako se mjeri produktivnost u državnom sektoru i možemo li govoriti o glomaznom državnom aparatu u Hrvatskoj? Smatram kako je odgovor jasan… I na kraju što reći konkretno o obrazovnom sustavu. Svi, ali gotovo svi zaboravljaju posebno napomenuti tu krucijalnu točku – rast produktivnosti će sve više padati ako se ne poboljša obrazovni sustav i bolje ne povežu srednje škole i tvrtke, odnosno sveučilišta i tvrtke. Ako država napokon ne shvati kako treba obrazovati za potrebe vlastitog gospodarstva i svoj sustav usmjeravati prema potrebama svojih tvrtki, a ne za potrebe Njemačke, Austrije i ostalih zemalja u okruženju, napretka neće biti. Već sada mnogi poduzetnici diljem Hrvatske rade mala čuda samim time da se uspijevaju odžati u ovim okolnostima, raditi, zarađivati i funkcionirati, s posebnim naglaskom na naše područje, na sjever Hrvatske. Kao netko tko tu nije rođen, mogu slobodno reći kako je to rezultat jedne radne kulture koja je visoko germanizirana, ako to mogu tako reći. Iako i tu posljednjih godina dolazi do promjena, doduše ne na bolje.
Na koji način ste Vi došli na nivo produktivnosti koji Vam omogućava uspješno poslovanje?
Građevinski sektor uvelike ovisi o velikom broju faktora koji potom direktno utječu na samo produktivnost, a time i proizvodni proces. Iako možda, kada se gleda sa strane, ne izgleda tako, mi koji stvarno proizvodimo na produktivnost gledamo kroz više naočala. I jedne su svakako one vezane za vrijeme i vremenske utjecaje. Tu je rješenje ulaganje u novu opremu, tehnologiju koja vanjske utjecaje svodi na minimum, što je sada naš jedini put. Ali osnova svega, kada je sama proizvodnja u pitanju, je način planiranja, organiziranja proizvodnje po principu velikih serija, a sve u rokovima i na zadovoljstvo naših investitora. Plan, realizacija, korekcija i praćenje su osnova od koje se kreće, a na nju se potom vežu ostali parametri koji čine produktivnost koju dobijemo na kraju nekog razdoblja. U krajnjem slučaju, veća produktivnost donosi veći profit što onda donosi bolje uvjete za sve, od plaća, novih strojeva, opreme… Ali opet, moram to napomenuti, bez ljudi, bez kvalitetnog kadra, bez onih koji će iznijeti teret samoga posla se ne može i neće se napraviti ništa. Zato smo i ćemo baciti sve naše karte upravo na njih.
Spominjete državu kao jednu od ključnih faktora kada je riječ o povećanju produktivnosti hrvatskog privatnog sektora. Koji je to put koji bi oni po Vama morali slijediti?
Svatko odabire svoj put, zato bih ja tu prije govorio o eventualnim prijedlozima. Rekao sam prije, za skok u produktivnosti potrebno je obrazovanje, odnosno potrebno je pojačati vještine današnjih radnika, ali posebno onih koji će nam tek doći na tržište rada. Mi gradimo škole, dvorane, opremamo sve ludo modernom opremom, a za koga? Za koliko djece? Jesmo li se potrudili napuniti te škole djecom koja će ne samo završiti školu kako bi bili dio nekog prosjeka nego stvarno raditi taj posao ili smo izgradili nekome spomenik da se zna kako je taj netko dao nešto izgraditi? Od djetinjstva do kvalitetnog npr. zanatskog ili majstorskog obrazovanja treba kontinuirano raditi na tome da stvaramo kadar koji će znati raditi i ostati u Hrvatskoj. Prijatelj mi je nedavno rekao kako su 70-ih godina naša pamet i znanje u Egiptu radili jednu od najvećih hidroelektrana na svijetu, a danas nam najveći most u Hrvatskoj rade Kinezi. I tu je sukus svega jer nam se sustav urušio. Nadalje, nužno je raditi na povećanju inovativnosti, da tvrtke idu u smjeru digitalizacije, prihvaćanja novih tehnologija i pristupa proizvodnji. Uloga države je omogućiti financiranje putem npr. HBOR-a ili drugih agencija da budu poticajni faktor za ulaganja u nove tehnologije, jer u tim tehnologijama je ta prednost bez koje nema dalje. Sljedeći veliki problem su različita porezna davanja. Prema nekim podacima naša davanja na tisuću eura plaće su sedamsto eura. U Poljskoj je to dva puta manje i trebamo li onda razgovarati o plaćama? A da ne govorimo o silnim poskupljenjima… I opet, treba li govoriti o bolovanjima, kako smo jedina država u Europi koja ima zakonsku regulativu gdje je radnik 42 dana na bolovanju o trošku poslodavca. Znate koliko je u Poljskoj o trošku poslodavca? 0 dana… Nula. Ima toga još…
Tekst: Međimurske novine
Foto: Alen Kajmović, privatni Facebook foto album
