1. srpnja davne 1970. Naš list objavio je članak o našoj sugrađanki Jagodi Jerković i njenom prednatjecanju za Jasminku 70.
Vijest da je naša sugrađanka JAGODA JERKOVIĆ. učenica gimnazije u Pločama u drugom prednatjecanju za “JASMINKU 70” u organizaciji redakcije lista »Plavi vjesnik«, zatim suorganizatora “Zelinka” i “Akvatan” osvojila prvo mjesto s maksimalnim brojem bodova stručnog žirija u Poreču, izazvala je razne komentare. kako to obično biva — za i protiv. Naš reporter Miro Bebić u posjeti ove »najljepše Pločanke« Jagode Jerković, otkriva svoje utiske iz dvosatnog razgovora s njom i njenom sestrom bliznakinjom Mladenkom.
Jagoda, nema više od sedamnaest godina, tačnije rođena je 25. veljače 1953. godine, no i pored toga ona je već odrasla djevojka učenica gimnazije u Pločama. Kao i sve njene vršnjakinje voli muziku, ples i društvo, ali kako kaže sve u granicama. I ona ima teškoća, dosta muke zadaje joj engleski jezik u školi, zajedljivost kolegica, a nada sve nerazumijevanje okoline. Svojim vodnjikavo smeđim očima široko otvorenim, dugo me je promatrala prije nego se odlučila da započne svoju ispovijest. Onda je iz uglova usana potekao osmijeh koji se proširio na lijepo lice, stidno podižući, usne koje su otkrivale zube u nepravilnom redu poredane. Moj nastup starog poznanika kao da joj je ulijevao povjerenje. Udobno se namjestila u stolici povlačeći suknju na niže, bezuspješno nastojeći prikriti lijepo izvajana koljena. Jagoda je izvorna, ne izvještačene ljepote, ni lijepa previše, a ipak dovoljno simpatična da u jednoj konkurenciji kao što je »Jasminka« u drugom prednatjecanju, pobere simpatije članova stručnog žirija i. osvoji tako rekordan broj bodova koji su joj donijeli prvo mjesto. I dok smo, sjedeći u redakciji, tako najprvo proučavali jedno drugo, njezina sestra bliznakinja Mladenka, počela je veselo pričati o .tome kako će od sada ona svugdje pratiti Jagodu.
Da napomenemo, da i Mladenka posjeduje onaj svoj prirodni šarm kao i njena sestra, možda samo malo manje izražen skriven pod dugom kosom, koja joj pada sve do sredine leda. No bilo kako bilo, ona ima sasvim druge planove i nije zavidna na uspjeh sestre bliznakinje, prije bi se moglo reći da je, više oduševljena od Jagode same. Kada sam je upitao za njenu želju ili‘ bolje rečeno, da li bi željela postati ipak lice o kojem će novine sati, iz punih usta oteo joj se radostan poklik »da«, a onda vidjevši da se nalazi u našem prisustvu bi joj nezgodno pa doda, »znate moj davni san je muzika«. Izgleda da se sestre dopunjuju u svojim kvalitetima, to najbolje svjedoči činjenica da prije svakog razmišljanja dugo pogledaju jedna u drugu, a onda kada bih upitao svaku posebno znao bih da bi dobio isti odgovor na postavljeno pitan je. Jagoda se ljuti na ljubomoru, nekih njenih susjeda, kolegica, a naročito joj je neshvatljivo da ovaj zaista jedinstven slučaj u Pločama, prođe bez malo oduševljenja kod mještana, i profesora u školi. Ne traži ona neke posebne počasti, ali dirnula je pažnja drugova i drugarica iz razreda. Srdačni stisci ruke mnogo suza biti su joj draži, od bilo koje uspomene u Poreču gdje je pet dana obasipana komplimentima pažnjom. Nije bila ni malo optimist, ali kada joj je prišao jedan novinar riječima: »imate naj, naj osmijeh, samo se nasmiješite i pobjeda je vaša«, znala je da će pobijediti, jer sve se zaboravi u trenu kada pokaže to oružje, koje je čini Jagodom, prirodnom ljepoticom dostojnom mnogih filmskih diva.
U razgovoru sa njom zaključio sam da mnogi komentari koji su se pojavili na račun njenog učestvovanja u natjecanju za »Jasminku«, nemaju nikakve osnove i da su produkt zavisti. I sada kada je na pragu ne samo jugoslavenske slave, kada njene fotografije pune novinske stupce, ne stiče se dojam da joj je to udarilo u glavu. Nastavila je poslije svega živjeti normalnim učeničkim životom, plašeći se slabih ocjena, tražeći dozvolu od oca za izlazak na ples, a sve ovo što se sada zbiva oko nje shvaća kao jednu lijepu mogućnost da razgleda svijet, da se divi i da joj se dive. Kada je poslala svoje fotografije na natječaj, nije ni znala da je očekuje svakodnevno nac stotine pisama iz svih krajeva zemlje pa čak iz daleke Afrike. To je bez sumnje još jedan dokaz o priči da njen osmijeh zavodi svijet. Nakon Poreča pruža se Jagodi prilika da učestvuje u Portorožu, Zagrebu, Italiji, a o daljnjim nastupima još je rano govoriti, pravda se ona. Prilikom poziranja našem fotografu Jagoda je postala predmet mnogih pogleda radoznalih prolaznika. Mnoštvo djece koje se skupilo u njoj je prepoznavalo onu »tetu« koja je pobijedila i čije su slike u novinama. Od svih najodvažnija pokazala se mala Seada Čehić, dugo je gledala a onda je slatkim dječjim glasom rekla: “Znate nama, meni i mojoj mami jako je drago da ste pobijedili i ja bih voljela da nekad pobijedim samo da sam lijepa kao vi”. Jagoda je srdačno zagrlila malu Seadu.
Razgovor smo nastavili u redakciji i bližilo se zakazano vrijeme za razgovor. Na kraju zamolismo Jagodu da pokloni za uspomenu najljepši osmijeh koji “osvaja svijet”. Spontano se nasmiješila otkrivajući simpatično poredane zube, dok joj je lice zračilo toplim prijateljstvom, a ja zaželjeh da taj osmijeh zadržim u ladici svog pisaćeg stola, kako bih ga još dugo i nakon njenog odlaska mogao gledati. No, i pored toga što sam znao da je to neostvarivo, ubijeđen sam da će mi ostati u sjećanju i da ću dugo pamtiti to lice koje se doimlje poput izvora u proljeće.
Tekst: M. Bebić / Snimci: M. Paskojević
