Dan D

Nostalgija

Ova nova Instragam fora “Ja bih Ploče” baš mi je nekako potaknula nostalgiju za Pločama kakve su bile krajem osamdesetih i kroz devedesete, kad sam odrastao u tom okružju malog specifičnog grada. Na trenutak sam zaboravio i logor smrti u Vukovarskoj u Splitu, zarazne bolesti, predizborna zauzimanja pozicija s ustašama i partizanima, ovo novo normalno, nekako čudno u svojoj normalnosti.

Sjetio sam se Močvare kakva je bila, nekako već u poluraspadnutom stanju, ali s nekom draži za nas balavce. Sjećam se kako sam s Ogijem Jelavićom znao otići dok je vani Sunce pržilo sve u šesnaest i onda igrati jedan na jedan na čitavom terenu. Danas bih vjerojatno nakon deset minuta završio na Hitnoj, čak i ako bih uspio dovoljno izbandažirati ligamente da ne bole. A tek kvartovski turniri kad bi bili, živilo se za to. I stalna borba Dedinja i Solitera za prevlast. Hepokovci koji su povremeno znali priključivati se Dedinju. I Prišnica kao vječiti autsajder.

Sjetio me je Ševa na “Tak” i kako smo tamo trošili zadnje kune koje smo dobili za marendu, nabijajući dagare i fliper, a oni spremniji i biljar. To si izbjegavao ako te nije išlo. Ha, dok je postojao “Tak” slobodni sati su bili izuzetno zabavni i dobrodošli. Kad nema “Taka” onda su dobre bile i kave u “Bossa” i “Glorije”. Kava sa šlagom za pet kuna. A “Glorija” je i navečer bila sjajna, kupilo bi se votku u dućanu, u kafiću đus i onda bi se od tog đusa čovjek razveselio. Nadajući se da doma neće skontati kakav je bio.


Sjetilo me i na Vebija i njegov lokal, kao i na vječnu pošalicu da tko nađe orah u Vebijevoj orahnjači dobije kilo orahnjače. Ha, a taj me Vebi učio potezima u šahu kad se prvi put pokušalo s nekakvim klubom. Kao mladić još sam bio neiskusan i previše pun strahopoštovanja da sjednem za istu tablu s profesorom Firstom.

First me normalno sjetio na školu, najprije osnovnu pa srednju. Na Melihu Saračević, na Božicu Dominiković, Jelenu Tadijanović, na specijalne sate tjelesnog kod profesora Medaka, s njegovom kultnom “peglicom”. “Lijeva desna, jedan dva, mi smo vojska Medina”. Na profesora Vilija i njegovo mjerenje veličine objekta kistom i na to koliko sam bio nesposoban nacrtati nešto iole smisleno i bar na neki način lijepo. A još i danas mi je urezan u pamćenje Vujin strogi ton glasa kad je objašnjavao fiziku. Stvarno nekako nismo kliknuli, Vida i ja smo imali urođen talent za fiziku, ali njega je očigledno nerviralo što nemamo želje i vole taj talent razvijati. Daj četiri uz što manji rad i mi smo sretni bili.

Podsjetilo me i na knjiižnicu, i gradsku dok je još bila gore u sveučilištu, kako smo u to doba zvali Pučko učilište, i na školsku u srednjoj, koja se taman bila napravila. Gdje sam po prvi put čitao i “Gospodara prstenova” i sve od Karla Maya, gdje sam se i prvi put ulovio da volim historiografske uratke. Danas mi djeluje nevjerojatno da sam u to doba znao čitati i sedam do osam knjiga mjesečno. Doduše, nije bilo inteneta kakav je danas.

Sjetilo me i na kruženja oko Solitera s Đođom, dok bi dokučivali budućnost razvoja informatike. I na borbe sa skojevcima, koji su uvijek bili u taktičkoj prednosti jer su bili na povišenoj poziciji. I razbijene glave Darinka za vrijeme jedne od zračnih uzbuna, kad se ratovanje otelo kontroli pa je gore sa Skojevske (danas vam je to Vukovarska) dobio bocom u glavu dole ispred garaža.

Jedan dio ovih kojih sam se sjetio nije više među nama, pa me malo i na sijetu bacilo. Dobar dio likova više i nije u Pločama, razasuti su diljem svijeta. S nekima se, doduše, i danas čujem. Na kraju, neka mnogih stvari više nema i sad su drukčije, bar je svima nama koji smo u to doba odrastali ostalo sijećanje na jedno lijepo djetinjstvo i mladost. Unatoč grubim vremenima. A ta sjećanja ponekad izazovu ovakvu nostalgiju.

Možda ti se sviđa

Dan D Kolumne

DAN D: Koronizacija ljudskosti

  Preživio osamdesete i devedesete u Pločama, 20 godina bavio se novinarstvom u Zagrebu. U zadnje vrijeme u Solinu s
Dan D

DAN D: Ploče zaslužuju bolje

  • 15. travnja 2020.
Teško mi je gledati ovako sa strane što se događa u Pločama, kad ti je gotovo čitava obitelj dolje, svakako