“Planine zovu i ja moram poći!” (John Muir) Lijepo zvuči, ma ne u mojoj Neretvi. Tko ima razumijevanje za dangubljenje verući se na okolna brda i udaljene vrhove. Toliko u Neretvi ima neobrađene zemlje pa što se ne uhvate motike, nego kradu Bogu dane i još se hvale kako im je lijepo. Lijepo mi je rekao jedan vozač kad nas je vidio onako izmučene poslije cjelodnevnog planinarenja da smo sigurno ludi. E, pa na njegovu žalost, takvih je luđaka sve više.
U Neretvanskoj krajini već imamo dva društva: HPD Grabovica iz Ploča i HPD Gledavac iz Metkovića. U našem susjedstvu u Gradcu djeluje HPD Adrion i HPD Vrgorac iz Vrgorca. Ukupno, može se kazati da nas ima stotinu. Udruženi organiziramo izlete i možemo se pohvaliti da postajemo ozbiljna skupina. Savladali smo Biokovo, divili se Velebitu, Svilaji i Dinari, Kamešnici, najvećoj planini u BiH –Magliću, Durmitoru, Orjenu i Prokletijama u Crnoj Gori. Uživali u prelijepim hercegovačkim planinama Vranu i Čvrsnici. Da ne zaboravim Prenj i Zelengoru, pa otočke vrhove Brača, Korčule, Hvara i Mljeta. Još smo stigli organizirati planinarsku školu. Pojedini članovi su položili za vodiče i među nama ima članova kultnog HGSS-a.
Moram priznati da mi godi kad se našim turama priključe članovi Mosora iz Splita, planinari iz Makarskog primorja i Dubrovnika.
Nisu zanemareni ni nama najbliži vrhovi – Babina gomila, Sveti Roko najveći vrh Matokita, vrh Sveti Ilija iznad Baćine i Sveti Ilija Pelješki. Imamo mi Neretvani još divnih vrhova kao Marin vijenac u Vidonjama odakle se pruža biblijski prizor zelene Doline.
Bilo je i pokušaja osvajanja Mont Blanca, nije uspjelo, ali hoće sljedeći put. Da ne zaboravim spomenuti da planinarstvo spada u sport, a ne, kako neki misle, u rekreaciju. Mi jesmo članovi sportskih obitelji pa se nadamo pomoći kad krenemo u osvajanje europskih i svjetskih vrhova.
Odlazak u planine nudi prekrasne vidike, ono što je daleko čini se blizu, nudi saznanja o biljkama i životinjama, uvid u stari način života, očaravajuće kamene oblike i nudi odmak od stresne stvarnosti. Otvara apetit, a otvara i ljudske duše. Barina umotvorina “Gdje je nestao čovjek?” ne vrijedi u brdima. Nema razlike među nama, prestajemo biti doktori, pravnici, veterinari, profesori, nadničari, radnici i postajemo obitelj planinara upućenih jedne na druge.
Imamo planove za budućnost. Trebamo se potruditi i označiti staze da našu Neretvu približimo svim ljubiteljima planinarstva. Bogatstvo prirode, povijesni lokaliteti od ilirskih gomila, stećaka i srednjovjekovnih kula su naša prednost koje moramo pokazivati kako domaćim tako i stranim ljubiteljima prirode.
Mišo Glavinić
